Već kada kažeš ili napišeš “beat ’em up” zvuči opako. Zamisli da se žanr igara na hrvatskom zove “Razbij ih!”. Tuča, nasilje, konflikt… Sve ono zbog čega su videoigre došle na zao glas. U ovom slučaju sigurno bez razloga jer “beat ’em up” nasilje je baš potpuna fikcija – grafika nikada ne pokušava biti kao stvarnost, potezi nisu blisku ičemu mogućem, a ti kao junak nisi neki manijak nego obično dobar lik koji nastoji u grad dovesti pravdu i mir.

“Beat ’em up” je bio jedan od kraljeva igranja na konzolama krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, posebno na Super Nintendu i Segi, ali i arkadnog igranja ubacivanjem “žetona” u aparat u kakvom videoklubu. Na listi klasika ere uvijek ćete pronaći Double Dragon, Final Fight, Teenage Mutant Ninja Turtles, i naravno Streets of Rage.

Streets of Rage bio je uzdanica Sege u vrijeme konzolaškog “rata” s Nintendom kroz devedesete, stupivši na pozornicu u ljeto 1991. godine. Kod nas s obzirom na sve što se tada događalo nikoga nije bilo briga za takve “igrice”, ali njen ugled i uspjeh brzo je došao do mnogih ruku. Priča ide bez puno fantaziranja – gradom je zavladala banda, a ti možeš uzeti ulogu Axela ili Blaze (ima i drugih likova, ali ovi su ključni), bivših policajaca izrazito vještih u istočnjačkim borilačkim vještinama te krenuti u borbu čišćenja grada o kriminalaca. Šakama, naravno…

“Beat ’em up” i njegova popularnost upravo u tom trenutku svakako nije slučajna – on je odlično išao uz sve one filmove Jackie Chana (Hong Kong je imao vrlo jak utjecaj na pop kulturu), Stevena Seagala, Jean-Claude Van Damma, koji su kao fajteri s trakom oko glave rješavali negativce koji su im oteli kćer, suprugu, djeda, baku… Atmosfera ulica “beat ’em upova” uvijek su one klasične velegradske osamdesetih – prljave, s vatrama u bačvama, išarane grafitima, s bandama u kožnjacima, punk i anarhija znakovima… Sada ste vi napokon postali onaj Karate Kid lik koji ima snagu donijeti pravdu napaćenom gradu.

Meni je “beat ’em up”, ovako miroljubivom i kržljavom, uvijek bio zakon i zapravo kada mi netko spomene igre tog vremena i konzole poput SNES-a nije mi asocijacija Super Mario nego upravo “beat ’em up”. Najdraži mi je bio “Batman Returns” kojeg mi je donio Kompa (poznavajući na žalost pokojnog Kompu to nije bio njegov “cartridge” za Nintendo), a onda kako je on donio morao ga je i igrati sa mnom. Ali hej, isplatilo se, bio je to Batman i stvarno dobra izvedba jedne filmske franšize u svijet igara.

Sva ova priča o prošlosti je tu jer želim reći nešto o sadašnjosti. Sada ne čekaš frenda da ti donese “cartridge” sumnjivog porijekla, par manevara joystickom i novi naslov ti je u rukama. A taj novi naslov je ni manje ni više nego svježi “Streets of Rage” nastavak. Numeriranje će reći četvrti.

U novoj varijanti napravljen je posao za kojeg bi rekao da je sladak. Da, baš tako, sladak. To je radnjom i duhom totalno isti “Streets of Rage” na koji smo navikli. Mehanizam je tu, atmosfera je tu, glazba je tu (o da, glazba je uvijek bila vrh) uloge i priča su malo modificirani, ali to je to. Dizajn je svakako osvježen, niste strogo u Sega devedesetih svijetu već u crtežima animiranog stila koji baca na strip, ali nevjerojatno dobro korespondira s osjećajem koji ste imali tada. I da, taj neki vaš kompa može biti i tko zna gdje s obzirom na online.

Da ovaj tekst piše kolega David rekao bi vam kroz neku pjesmu da više nema originala, kako “game development” pliva kroz svijet reciklaži, da se živi na nostalgiji, kako ni cvijeće više ne miriši…, ali, ali… Svijet i dalje treba pravednike.

Zato dajem palac gore novim “Ulicama bijesa” iako se sada više nosi miroljubivi “Animal Crossing: New Horizons”.