Čitati sam naučio prije pete godine i ne sjećam se da mi ono predstavljalo problem u školi. Učenje pjesmica napamet isto mi nije mrsko mada se sjećam kako sam na početku drugog razreda dobio jedinicu jer nisam naučio kazivati Zlatnu lađu Vladimira Nazora. Valjda nisam zabilježio pjesmicu pa mi je zadaća promakla.

Svako malo trebali smo naučiti neku pjesmu napamet, zbog čega su se, čvrsto sam uvjeren, razvijale sposobnosti pamćenja. Ne znam koliko su čitanje i učenje pjesmica napamet predstavljali problem drugim učenicima u mom razredu, o tome ne mogu ništa pouzdano tvrditi. Ne bih znao koliko je bilo knjigoljubaca, jesam li bio u manjini ili većini.  

Kao što su nekoć učenicima muke zadavali diktati i učenje pjesmica napamet, tako danas ima učenika koje muči čitanje s razumijevanjem.

Nekome je pravo shvatiti pročitani tekst, snalaziti se u tekstu koji je pred njima. Odgovori su pred njima, u tekstu, ali neki se ipak ne snalaze. Veću koncentraciju iziskuju zahtjevni tekstovi koji nije prvoloptaški. Ima tekstova gdje su rješenja skrivena, između redaka, gdje nije sve ponuđeno na dlanu pa se čitatelj mora više potruditi, uživjeti u priču i mozgati o pročitanome. 

Ruski avangardist Daniil Ivanovič Harms (1905-1942.) dobar je dio svojih djela pisao za djecu i nije da su svi njegovi tekstovi bili lako razumljivi.

Više o njemu i njegovom stvaralaštvu može se saznati u knjizi Moj muž Daniil Harms (Šareni dućan, 2011.) koju su napisali Vladimir Glocer i Harmsova druga supruga, Marina Durnovo, koja je mogla podrobnije opisati Harmsovu kompleksnu osobnost:

Točno je znao što privlači djecu, pa i općenito ljude oko njega, što treba učiniti da se svi ponašaju onako kako on želi. Uvijek je to točno znao. I još jedna neobjašnjiva stvar – uza svu svoju mržnju prema djeci on je, kako smatraju mnogi, prekrasno pisao za djecu. To je doista paradoksalno.

Str. 62

Harmsa život nije mazio, od svojega pisanja nije mogao normalno (a kamoli komforno) živjeti, stoga je nestašica prije bilo pravilo nego izuzetak. Bio je suradnik više časopisa za djecu, a čak su mu neka djela za djecu bila zabranjena, ni u tom području nije bio poželjan i sistem ga nikako nije volio (štoviše, sistem ga je i doslovno ubio – umro je od gladi). 

U knjizi Sedam mačaka (Mala zvona, 2019.), koju čine Harmsove pjesme i priče za djecu, ne manjka djela čije značenje katkad namjerno izmiče pa je priču ili pjesmu potrebno ponovno pročitati, kako bi dojam bio što puniji i jasniji.

Harms nije običavao reći baš sve, već bi ostavio prazan prostor koji čitatelji kasnije mogu dopunjavati svojim impresijama, osobnije pristupati i analizirati napisano. 

Zbirku Sedam mačaka podjednako čini poezija razigranoga ritma (O tome kako je tata ustrijelio krticu; Milijun; Lažov; Brodica; Noć…) i proza (Nestašni osigurač; O tome kako je Koljka Pankin letio do Brazila, a Pećka Jeršov mu nije vjerovao; Kao prvo i kao drugo; O tome kako je starica kupovala tintu; Hrabri jež; 17 konja; Lomljenje kostiju; Sedam mačaka…), od bajki do basni, baš za svakoga se ponešto može pronaći. Harmsovu zbirku Sedam mačaka bogato je ilustrirala Vendi Vernić, a za prijevod je zaslužan Leo Beslać

Harms se u svojim, s pravom zapaženim djelima za djecu, običavao poigravati riječima, ispričati priču netipično, izbjegavajući klasične forme. Igranje jezikom nije mu bio stran postupak, pronalazio je užitak u verbalnom ludiranju i prenosio tu istu čar na djecu. Može se reći da je Harms ruska preteča Zvonimira Baloga (1932-2014.) čija su književna djela za djecu također prepuna vrckavih igrarija, i zavrzlami, i zbrkanosti koje znatiželjna djeca rado otpetljavaju i pronalaze im smisao. 

Što nas uči Sedam mačaka?

Harmsove priče i pjesme za djecu, koje su sada dostupnije u novom ruhu, zahvalno su štivo za analiziranje, ali i za obogaćivanje mašte. U njima će uživati i hrabri i krotki, svima će njima Harms poručiti ponešto o tome kako svijet funkcionira, ukazati na detalje koje ignoriramo i uzimamo ih zdravo za gotovo. Nema u njegovim djelima sumornosti i tuge, već puno zaigranosti i veselja, šašavih zgoda, ali i nenametljivih pouka. 

Harms nije običavao podilaziti djeci, nije sumnjao u njihove mentalne sposobnosti i emocionalnu inteligenciju pa se nije ustručavao pisati pomalo pomaknute priče u kojima ne nedostaje nadrealnih motiva i obrata. Izostala je monotonija iz Harmsovih priča i pjesama za djecu, ustupila je mjesto kreativnosti

Zbirku Sedam mačaka svakako bih preporučio čitateljima koji se ne groze čitanja i tekstova u kojima nije sve servirano ili napisano uobičajenim redom, već ima dosta poigravanja sa sadržajem, ludiranja i zaobilaženja. Naravno, u Harmsovim djelima sigurno će uživati i oni koji ponekad uzdišu dok moraju čitati s razumijevanjem