Animirani film u mnogo pogleda predstavlja (mas)medijski skok bajke na filmska platna; četiri najbitnija aspekta u vidu čudesnosti, naivnosti, varijabilnosti te visoke stilizacije najviše se ističu kroz postupak animacije. Time je bajka, zajedno s animiranim fimom, u većini skrenula prema mlađoj publici čime je status bajke uvelike infantiliziran, uostalom kao i animiranog filma. Naravno, zadnja rečenica ponajviše se poziva na monopol koji je Disney izvršio u svijetu animacije te čije ime ispada svakome iz usta kada priča o crtićima.

Obrezivanje bajke te podčinjavanje iste djeci učinjena je nepravda žanru koji je u drugoj polovici dvadesetog stoljeća doživljavao renesansu. Zbog prepoznatljivih signala bajka je postala omiljenom postmodernističkom predstavom koju pisci iskoristili kako bi problematizirali ili preoblikovali konvencije. Posebice su se fokusirali na pripovjedačke tehnike čime su u konačnici ogoljivali diskurs. Goetheovsku igru lakomislenim imaginacijama koja vodi čovjeka prema potpunoj slobodi postmodernisti su prokazali te je postavili kao kamen temeljac životu kao disbalansu. Jer što je bajka ako ne konstanta borba za ne/stvarnost? Bez znatnog širenja uvoda, taj sada totalni bajkoviti diskurs koji nastaje kao produkt postmodernističke eksplozije interesa za bajkom kod nas se očitovao u opusima Zorana Ferića, Davora Slamniga, Dubravke Ugrešić, Nikole Petkovića…

Srećom za nas, The Willoughbys (inače, ekranizacija istoimene dječje knjige Lois Lowry) predstavnik je postmodernističke bajke.

Film započinje sljedećim riječima mačke naratora (Ricky Gervais):” If you love stories about families that stick together, and love each other through thick and thin, and it all ends happily ever after, this isn’t the film for you, OK?” Ciničan glas britanskog komičara izlaže nam priču o obitelji (klanu?) Willoughby koju povijest pamti kao izuzetno avanturistički i prosvjetiteljski nastrojenu obitelj čiji je simbol moći predstavljao brk. Ili je barem pamtila do pojave supružnika (Martin Short i Jane Krakowski) koji su u najmanju ruku dekadentne verzije prijašnjih predstavnika obitelji. Dane provode u pletenju i međusobnom predenju (kroz cijeli film se nazivaju Father i Mather; psihoanalitičarima ostavljam taj dio) pred kaminom ne mareći za djecom čiji si postanak nikako ne mogu objasniti. Riječ o četvero djece. Najstariji među njima je Tim (Will Forte) koji sanja o slavnim korijenima te se ne može pomiriti s dekadencijom koju mora gledati iz dana u dan. Jane (Alessia Cara je njegova snalažljiva sestra koja manje razmišlja o prošlosti, a više o budućnosti te se predstavlja kao umjetnica u obitelji. Preostalo dvoje su ludi blizanci koji se odazivaju na ime Barnaby (Sean Cullen).

Otvorenim postupcima narator je onaj koji usmjerava radnju te tako prvi okidač predstavlja kada nakon glasnog mijaukanja stranac ostavlja siroče pred vratima obiteljske kuće. Napuštenu bebu pod svoje uzima Jane što ubrzo otkrivaju roditelji koji ih tjeraju iz kuće po brzom postupku te im postavljaju ultimatum da se ne vraćaju kući dok se ne riješe bebe. Jane dolazi do ideje kako bi trebali pustiti bebu na kraju duge. Ispostavlja se kako se kraj duge nalazi u izdvojenoj tvornici slatkiša pred kojom ostavljaju dijete.

Na putu nazad (ponovo) Jane dolazi do ideje kako bi trebali postati siročad ako žele voditi život koji žele. Kako to planiraju ostvariti? Tako što će poslati roditelje na izmišljeni put oko svijeta, vodeći ih kroz najopasnije destinacije. Neočekivano, roditelji padaju na njihovu podvalu te na opće veselje kreću na put. Međutim, njihovo veselje je kratkoga vijeka jer im u goste dolazi dadilja (Maya Rudolph) zadužena za njih. Nakon prvotnog nepovjerenja ispostavlja se kako je novopridošla osoba u njihovim života prije blagoslov doli kazna. Od tog trenutka nadalje počinju se redati problemi od prodaje kuće kako bi roditelji došli do novaca za nastavak putovanja, bijega od službi zaduženih za siročad te samog spašavanja roditelja. S obzirom na niz neočekivanih zapleta, nije mi ih cilj raspletati pred vama umjesto filma koji vrvi varijacijama na temu bajke.

Kao i Klaus prije nekoliko mjeseci, The Willoughbys se ističe odličnom digitalnom/stop motion animacijskom egzekucijom koja predstavlja zdravi odmak od mainstreama. Vizualni odabiri animacijske ekipe uistinu su za pohvalu s obzirom na ručnu rađenost subjekata i objekata u filmu. Visoka stilizacija unosi svježinu u glavne likove, kao što i unosi duha u postavljenu scenu. Od obiteljskog doma, gradskog okruženja ili smrtonosnih Alpi, estetska rješenja pričaju priču prije dolaska samoga naratora. Nažalost, prava priča iza animacije zaostaje. I to za nekoliko krugova.

Krenimo od samog naratora – Ricky Gervaisa. Razlog angažiranja britanskog cinika kao mačke autora koji se redovno upliće u priču tijekom njenog izlaganja poprilično je jasan, ali se obija u glavu režiserima (Kris Pearn, Rob Evans, Rob Lodermeier) iz jednostavnog razloga – Gervais ne igra mačku već samog sebe (kao što radi u After Lifeu) čime u previše navrata izbacuje gledatelja iz filma. Time u sjenu padaju postmodernističke pripovjedačke igrarije koje prožimaju film koji neprestano propituje pripovjedačku poziciju.

Ujedno, Kris Pearn i druga dva mušketira nisu uspjela najbolje preinačiti dani knjiški predložak Lois Lowry koja je u knjizi parodirala gotske konvencije. Film se dobro drži dok je radnja striktno vezana za događaje unutar četiri zida njihove kuće ili za mračnije teme koje su uz dobru dozu humora približene djeci (problemi sirotišta, smrt roditelja…). No, u trenucima kada film izađe iz gotičkih okvira na ulice grada u kojem se nalaze, dolazi do problema nedovoljne razrađenosti scenarija zbog čega skretanja u tvornicu slatkiša ili tajnu službu izgledaju suvišno pored glavne linije te kao nespretno uklopljene poveznice. Fina ironizacija koja prožima obitelj Willoughbys u drugim slučajevima jednostavno izgleda jeftino. Umjesto da se drže tema otvorenih već u samoj knjizi, čini se kako su autori htjeli ugurati što je više moguće gorućih tema u animirani film čime su izgubili šansu za razradom danog. Time je izgubljena i oštrina razotkrivajućih postupaka samog naratora jer su određeni dijelovi radnje nes(p)retno povezani.

Postavljene žarišne točke u prvih pola sata unutar same obitelji predstavljale su već dovoljan kapital za kvalitetan animiran film koji je posljedično sveden na samo još jedan zgodan film koji će publika (pre)brzo zaboraviti. Šteta animacije, ali i postavljenih postulata totalnog bajkovitog diskursa koji u određenim trenucima uistinu znaju nasmijati (i zaintrigirati) ako prepoznate signal na vrijeme. Obitelj Willoughbys pokazala je da je zaslužila bolji film i to je vjerojatno jedini razlog da ga pogledate .

Barem da upoznate Tima, Jane i blizance Barnaby.