Ima ti važnih lekcija koje nam nosi Generation Zero– ne obećaj ono što ne možeš, ne fušari, dovrši posao, budi dobar prema drugima…
„U moru battle-royal inačica i nastavaka već odavno prežvakanih nastavaka naslova koji su samo zbog reputacije u igri, treba znati cijeniti kreativnost i maštovitost. Švedski studio Avalanche prijeti novim FPS hitom „Generation Zero“ razbiti učmalost gejmerske scene u 2019. godini. Istina, tek krajem iste, ali razmislite onda koliko nas je uspjela zaintrigirati ako već sad morate znati što dolazi preuzeti scenu. Toplo se nadamo.“
Očekivanja su dvosjekli mač – ili sasjeku vas ili očekivani objekt. Isječak teksta koji (nasreću) nisam poslao svojemu uredniku danas pred vama stoji kao razbijeno ogledalo u kojem su se očekivanja deformirala te postala razočaranja. Generation Zero imao je sve što je trebalo, ali negdje putem je to isto sve izgubio.
Švedsko Čistilište
Ukratko – radnja Generation Zeroa odvija se u osamdesetim godinama prošloga stoljeća u Švedskoj. Vi ste tinejdžer koji se upravo vratio s ekskurzije te shvatio kako se dogodila, ni više ni manje, wellsovska invazija robota koji su paralizirali Švedsku uzduž i poprijeko. Naravno, na vama je da u ruke uzmete najbliže oružje i paket prve pomoći te u stilu Pancha Ville krenete u gerilsku borbu protiv robota koji su raspršeni diljem arhipelaga koji je vizualno dočaran – savršeno.
Avalanche je vizualni dio odradio na razini prikazanih trailera, ne koristeći tako jedan od trikova iz Ubisoftove vreće. Pazilo se na detalje – od trača do plakata, sve je na švedskom jeziku, a i sandbox u kojem se nalazite nudi dovoljno varijacija na temu da vam nikad ne dosadi švedski način života. Zanimljivo je istaknuti i nostalgijski element koji je dobro iskorišten kroz soundtrack te popularnu kulturu osamdesetih godina kojom odiše Generation Zero. Slični su to postupci kojima se koristi i Captain Marvel, ali kao i u filmu, tako su i tu jedino ti elementi ostali vrijedni pohvale.
U trenutku kada skrenemo pogled sa švedskog pejsaža, počinjemo osjećati sljedeće simptome – dezorijentiranost, frustriranost, glavobolju te agresivne ispade koji se smiruju po gašenju računala te udaljavanja od istoga na trideset minuta uz čitanje knjige. Zašto? Krenimo do prvog simptoma. Do njega dolazi zato što vi, kao igrač, nakon nekoliko sati igre se počinjete osjećati izgubljeno zato što je karta razrezana na nekoliko dijelova zbog glavne misije, ali ponajviše zato što igra ne vodi igrača već mu jednostavno kaže kako se u jednoj zgradi krije________ (upišite željeno blago). Tako suhoparna smjernica može predstavljati problem ako se nalazite u gradu jer to rezultira otvaranjem (svih) vrata što i nije glavni razlog zbog kojeg ste kupili igru.
Uz to, pojavio se bug koji je rezultirao brisanjem otkrivenih lokacija što sprječava brzo putovanje, osuđujući vas na dugotrajno lutanje od jedne do druge lokacije. Zna potrajati jer vjerujte mi – izgubit ćete se, a roboti vas neće uputiti na vaše odredište.
Igrač vs. bugovi vs. roboti
Dugo sam izbjegavao bugove, ali i oni su trebali doći na red. Oni su vaš najveći neprijatelj, ne roboti. Jer dok robota možete nadmudriti, zid ne možete.
Naravno – dobro ste prošli ako ste došli do zida. Jer Generation Zero se gasi, pali, ruši, samouništava, nestaje i gori. Sve u istom trenutku. To dovodi do frustracija koje su već započele vašom prvotnom dezorijentiranošću. Avalanche je već započeo s remontom Generation Zeroa, ali u tome je i problem – zašto je nezavršeni proizvod završio vani poslije odlično odrađene promidžbe koja nas je uvjerila kako nas čeka osvježenje na gejmerskoj sceni? Pitanja s vilama i parolama stoje ispred studija Avalanchea u nadi kako će im ubrzo biti odgovoreno.
Ako ste uspjeli staviti svojeg lika u švedski arhipelag, po vas dolazi glavobolja – sukob s robotima. U teoriji on nam ne nudi inovativne elemente – imamo nekoliko modela protiv kojih se borimo te svaki od njih ima Ahilovu petu koju nam je cilj pogoditi ako želimo krenuti što prije dalje. Oni kruže diljem arhipelaga te ih nalazimo na svakome koraku s ciljem da nam otežaju preživljavanje. Standardna ZF sandbox špranca. Sada u nju ubacite bugove i izostanak opcije za namještanje težine i dobili ste Generation Zero.
Vaši neprijatelji u većini slučajeva su nadmoćniji – jednostavno nemate mogućnosti nanišaniti ili promijeniti oružje prije njihova grupnog dolaska koji rezultira vašom smrću. Razlog tomu trebao bi biti taj što je Generation Zero prvenstveno co-op igra koja vas tjera da nađete prijatelja te nadmudrite robote. Ako zanemarimo kako su si tim potezom zatvorili veliki dio tržišta, treba reći kako ni u tome nisu uspjeli jer i u slučaju grupe igrača u sukobu uvelike odlučuje vatreni obračun između dvije strane koji rezultira – pogodili ste – agresivnim ispadima u kojima nastradaju Vaši bližnji; ekran, tastatura i miš.
Jedino što vam preostaje poslije svega je ugasiti računalo te okrenuti se knjizi. Ako ipak odlučite ustrajati te ostati za računalom, nemojte očekivati nagradu za vaš trud – Generation Zero u trenutnom stanju ne nudi traženo. Istina – kako igra prolazi te kako vi polagano sakupljate iskustvo, postaje vam lakše. Međutim, ne i manje frustrirajuće zato što probleme na koje nailazite ne možete riješiti iskustvom.
Otužan zaključak
Generation Zero će (vjerojatno) kroz naredne mjesece stabilizirati igru te uvažiti kritike koje (još uvijek) dolaze u njihov poštanski sandučić. Preinake se već rade, ali trebat će puno više od nekoliko patcheva da se popravi disbalans između vas i robota, kao i između vas i sandboxa. Za nekoliko mjeseci Avalanche će imati dobru igru koja je mogla i trebala biti odlična. Prilika koju su si sami stvorili promidžbenom kampanjom je izgubljena, kao i povjerenje gejmerske scene koja se mjesecima spremala za odlazak u lov na robote u Švedskoj koji se pretvorio u lov na bugove.
