Sin, brat, nećak, stric, prijatelj, poznanik, susjed, radnik, čitatelj, učenik – ovo su neke uloge koje povremeno ili svakodnevno živim. Barem pokušavam. Nisam savršen i svako malo zakažem u nekoj ulozi jer sam nestrpljiv i brzoplet u društvu, jezik počesto radi brže od mozga. Ujedno imam i kratak fitilj u određenim situacijama, što isto nije vrlina.

Nastojim da ne prođe dan a da ne pokušam naučiti nešto novo, što će reći da sam skoro pa stalno u ulozi učenika. Rado usvajam nove spoznaje, ne želim se zapustiti u mentalnom smislu.

Ima dana kada ne čitam/pišem zbog redovnih obaveza ili zdravstvenih neprilika pa sam prisiljen mirovati kako bi tegobe prije prošle – kada me zdravlje muči, onda pogotovo nisam najbolji u mnogim svojim životnim ulogama. I onda naglo shvatim gdje griješim u nekim dužnostima, što bih trebao popraviti i više ne činiti, što sam propustio učiniti, a nisam u stanju vratiti vrijeme unatrag. Bolest primorava na razmišljanje, vraća stara sjećanja i nagovara na nove borbe.

Ima dana kada mi naprosto nije do čitanja, već samo do pisanja tekstova – a ima i posve obrnutih situacija, kada ne pišem danima.

Divni su trenuci kada imam priliku biti u ulozi strica. Ta mi je uloga jako draga – nećake doživljavam kao svoje sinove, nastojim im prenijeti životna iskustva. Katkad vikendom zajedno pripremimo kotlovinu ili kakav drugi obrok, igramo društvene igre i mozgalice, zaletimo se do igrališta gdje napucavamo loptu, pješke ili biciklima svratimo do lokalne trgovine na sladoled i(li) sok, a usput pričamo koještarije ili vodimo ozbiljne razgovore – što ovisi o mom i njihovom trenutnom raspoloženju. Trudim se biti im prijatelj od povjerenja i pomoći, oni su jedan od temeljnih razloga zašto ne odustajem u borbama protiv nedaća, nego ustrajem u življenju. Ne znam koliko sam uspješan u ulozi strica, ali znam da bih trebao biti još bolji u toj zahvalnoj ulozi što mi je dodijeljena, baš kao što bih trebao biti srdačniji susjed, tolerantniji prijatelj, brižniji sin…

Tko je Antonio?

Definirati čovjeka u jednoj rečenici, opisati ga u svega nekoliko riječi? Mislim da to nije nikako moguće, da nema tako jednostavne osobe. Svaki je čovjek složeno biće sastavljeno od više crta osobnosti, svatko ima svoj način reagiranja i drugačije pristupa različitim situacijama, stoga je uvijek nužna međusobna prilagodba.

Kako se dječak Antonio snalazi i ponaša kao sin, unuk ili školarac, što mu donosi proces igre, a kakav je prijatelj? O svemu tome govori se u priči Tko je Antonio? (Ibis grafika, 2020.) koju je napisala Susanna Mattiangeli. Priču skladno prate tople ilustracije koje je stvorila Mariachiara Di Giorgio. Knjiga je povećeg formata pa su ilustracije zato još upečatljivije pa ih možemo potanko proučavati.

Je li Antonio idealan u svojim ulogama ili mu se dogodi da pogriješi? Što mu pružaju te silne životne uloge i kako ih usklađuje? Čemu razne uloge i dužnosti služe te zašto su važne? Je li Antonio uvijek nasmijan, u kojim prilikama promijeni lice i pokaže strah? Kako ga doživljava vlastita okolina? Gdje Antonio živi, koje je nacionalnosti ili vjere? Te detalje ne saznajemo niti su oni važni za ovu univerzalnu priču. Dječaci nalik Antoniju žive diljem svijeta – u Italiji, Čileu, Finskoj, Japanu, ali i u Hrvatskoj! Naravno, premda je glavni lik u ovoj priči dječak, to ne znači da je ona namijenjena isključivo dječacima. Djevojčice će se isto pronaći u ovoj priči za koju ne morate izdvojiti puno vremena, ali ćete ju sigurno čitati pažljivo i polako, promišljajući usput o svojim životnim ulogama i pitajući se koliko ste dobri u njima.

Tko je Antonio? priča je u kojoj se baš svatko može pronaći, bez obzira na broj godina, adresu stanovanja i slične značajke kojima katkad pridajemo preveliku pažnju bez jasne potrebe. Uvidiš kako funkcionira dječji um i kako bi djetinjstvo trebalo izgledati. Zapitaš se kako bi mogao biti bolji sin ili prijatelj, što valja popraviti? Kako nas drugi doživljavaju? Jesmo li pozitivci, negativci ili svašta pomalo?

Svi smo više-manje kao Antonio

Svi mi imamo više tipova osobnosti u svojem krhkom i napose složenom biću, osobine koje se međusobno dopunjuju ili kontriraju i čine dio našeg identiteta – dobro znamo pred kim moramo dobro birati riječi, a tko nam neće zamjeriti na počinjenim nestašlucima pa se onda možemo (i previše) opustiti.

I dok smo u dječjoj dobi, kao Antonio iz ove interesantne priče, nastojimo udovoljiti vlastitim prohtjevima što se stalno množe, ali trudimo se ispuniti i tuđe zahtjeve, posebice ako nismo hipersebični pa rado mislimo na želje i potrebe drugih dragih ljudi.

Da bi svima gotovo sve bilo po volji, potrebno je posjedovati čarobno umijeće balansiranja, rijetku vrlinu koja zaustavlja sukobe i nesporazume. Antoniju balansiranje polazi za rukom – uspijeva se pomirljivo i maštovito, uz obilje igre i smijeha, ostvariti u brojnim ulogama. Proživljava dane djetinjstva u punini. Njegovo djetinjstvo podsjeća me na moje dane djetinjstva kojih se rado prisjetim.

Uz samo malo truda i odricanja, i vi možete biti kao Antonio – uživati u mnogobrojnim ulogama što dolaze s godinama, a ne samo njurgati i čekati da se dogodi čudo, nešto što će vas učiniti sretnijom osobom. Čudesa i divote stalno su oko nas, samo ih često nismo u stanju spaziti na vrijeme.

Zato nemojte gubiti vrijeme i dobro se osvrnite oko sebe i pomno zagledajte u sebe. Promislite u svojim životnim zadaćama i ulogama. I svakodnevno što više iskreno uživajte u ulozi sina/kćeri, oca/majke, brata/sestre, strica/strine, susjeda/susjede, prijatelja/prijateljice… sve su te uloge bitne.