U vrtlogu uspomena i zdravorazumskih rečenica našega Davida nalazi se i mnoštvo razloga zašto zaigrati ovaj indie hit.
Kako misliš – izgubio sam?
Godina je daleka. Iz pamćenja švrljam uspomenu na poraz, prijatelja i kauč.
P2 WINS
Ako ikada želite našvrljati svoje uspomene, morate znati kako ih nikada ne možete naslikati ili nacrtati. Prvi glagol traži talent, drugi glagol traži preciznost. Ako želite jedno ili drugo, kupite si aparat ili razglednice. Uspomene možemo samo švrljati, mukotrpno spajati točke koje bi trebale imati smisla sugovorniku. Ne nama, nama je sve jasno, nama je jasno i bez spajanja, objašnjavanja, uostalom iz toga smo nastali i za bijeg od ludila je potrebno reda radi prije početka priče reći sebi nasamo kako mi to znamo, kako smo posve sigurno u to što pričamo.
Piše da sam pobijedio.
Iz te potvrda naša nemogućnost za laganjem proizlazi. Ne mogu promijeniti ključne punktove u svojoj uspomeni jer oni na kraju svake preuzimaju ulogu temelja buduće uspomene koja preuzima krikove, osjećaje i osobe postavlja na točno određena mjesta koja posljedično spaja narator, dirigent uspomene. Ne mogu vam lagati jer onda to više nisam ja, a vi mene znate, a kada me znate, onda znate da me nema kada okrenem istinu u laž. Pričanje priče nije 1+1-1+1=2.
Piše da sam ja pobijedio.
Uistinu, mogu promijeniti vrijeme toga dana, igru, tepih, boju majce, riječi, mogu promijeniti do najmanjeg detalja, ali ne mogu promijeniti beznadnost ekrana. Ne mogu promijeniti kako smo sjedili na kauču, kako sam stiskao kontroler jer možda da nisam stiskao ne bi izgubio, kako sam bacio kontroler, kako sam psovao na njega, i u konačnici kako sam izgubio jer sam mu povjerovao. Ne mogu ništa od toga promijeniti dok sada sjedim nasuprot tebi i pričam ti sve to bez ijednog detalja.
Ali zar nisam ja P2?
U toj napisanoj vrtoglavici postoji samo jedan problem – ja ne sjedim ispred vas. Vi sjedite ispred teksta. Vi ne vidite mene , vi vidite samo taj dorađeni kadar koji sam radio godinama, a pisao minutama. Sve napisano je točno, uistinu laž ruši svaku istinu, ali ne ruši niti jednu fikciju u kojoj točni ne moraju biti ni osjećaji, ali recimo da jesu. Kao da je važno kada mi više ne vjerujete.
Nisi. Sjeti se. Vjeruj starijem.
______________________________________________________________________________
Plima svijesti odnijela nas je u daleku 2014. godinu kada je svoju premijeru doživio indie naslov pod nazivom TowerFall Ascensions. Gledate li uvod kroz paradigmu dobivanja slova ili duhovni vodič u doba kada smo mogli osjetiti, željeli mi to ili ne, frustracije naših prijatelja koji su jedini trošili više grickalica nego vi unutar vaših zidova, nije važno. Ona savršeno služi kao potirač prije ulaska u kratku kritiku o igri koja se odlučila oduprijeti mogućnostima interneta.
Ako uzmemo naslov, stavimo ga u tubu te uperimo prema bijeloj pozadini i posljedično stisnemo, dobit ćemo sljedeće rečenice – TowerFall Ascensions je platformerski multiplayer deathmatch style igra koja publici nudi preko 120 mapa i još više modifikacija koje se tiču svakog segmenta igre. Četiri strijelca iz partije u partiju bacaju se u raznolike arene iz kojih izlazi samo jedan.
Ako prestanete stiskati, otvorite tubu te jednostavno sve saspete na vašu kuhinjsku ploču, dobit ćete sljedeći kaos/auspicij – FRAN, FRAN, FRAN, PAZI STRIJELA / PA PETRE, ŠTA DA TI RADIM IDE I PREMA MENI / BUDALE JEDNE, OVDJE JE SVATKO ZA SEBE, TO SU VAŠE STRIJELE / BRUNO, TO SE ZOVE DIVIDE ET IMPERA KAKO KAŽE IVO ANDRIĆ / AAAAAAAAAAAAAAA /AAAAAAAAAAAA /AAAAAAAA. Tko je pobijedio? / Koga briga, pali ponovno.
Kritika zdravog uma U pozadini ovoga kaosa nalazi se i siguran kut za one koje zanima objektivnija vrijednost starijeg naslova. TowerFall Ascensions je naslov zanimljivh i jednostavnih mehanika koje paraliziraju igrača koji je primoran pozvati svoje prijatelje. Međutim, naslov je to koji ima samo jednog konja za utrku, a to je koji koji tekst u prvome planu hvata – multiplayer. Narativno vam igra neće ponuditi gotovo ništa, kao što neće ponuditi ni onima koji ju zaigraju sami protiv svih jer AI je više pokretna meta doli loša imitacija ljudi koji su otkazali. Igra je to koja će za neke biti promašaj, dok za druge klasik svojega žanra koji se u zadnji tren zahvaljujući vlastitim trikovima uspio istaknuti prije doli je cijeli žanr propao u prošlost.
Rijetke igre mogu sabiti prijateljstva na jedan kauč i jedan ekran. Towerfall Ascensions želi na pijedestal vratiti taj trenutak iz povijesti. Iz toga razloga on ponire u dubinu umjesto u širinu te gradi na samome jednome principu za koji zna da sam po sebi zahvaljujući jednostavnim mehanikama može postati manufaktura sati i uspomena. Međutim, što kada jednoj manufakturi pridodate još strojeva, još radnika, još modifikacija? Onda dobivate okvir u koji stanu svi vaši prijatelji, kao što u kasnijoj dobi svi stanu na kauč subotom u vrijeme utakmice. Rijetki su okviri koji ne postaju u jednom trenutku rezališta.
I dok svi oplakuju igrališta, nitko se ne sjeća fotelja koje polagano blijede u našim sjećanjima kao mjesta okupljanja i igranja naslova kojeg je jedino on uspio nabaviti. Slušalice su nas riješile muka gledanja drugoga dok nam razbija kontroler.
Problem je samo što me još nitko nije uspio uvjeriti u to da je kontroler više vrijedan opisanoga.
______________________________________________________________________________
U redu, izgubio sam. Pobijedit ću drugu. Reci mi samo tko sam.
P2. Rekao sam ti već.
