Potreban je za stvaralačku igru slobodan prostor koji ne ometa gradski promet i stalna prisutnost odraslih, (djeca) moraju imati mogućnost da istražuju, doživljavaju avanture… Valja u gradu ostaviti čitave ulice gdje se može nesmetano igrati, koje će biti zatvorene za promet” R.S., mudri filozof, daleke 1987. godine.

Ulica kao grad

Knjige su jako korisne. Kada neke debele knjige uzmemo s polica možemo ojačati i svoje mišiće ili barem dobiti dobru upalu. Naravno, i saznati važne informacije o svijetu oko nas. Uzeli smo tako Lewisa Mumforda “Grad u historiji” (600 stranica!!!!) jer smo htjeli saznati nešto o ulicama i njihovoj povijesti. Ulice gledamo i njima prolazimo svaki dan, a tako malo o njima razmišljamo. Mumford je stručnjak i legenda arhitekture i urbanizma. U knjizi “Grad u historiji”, jednom od najslavnijih promišljanja o povijesti razvoja gradova, Mumford nam objašnjava kako su nastali gradovi, a tako nam zapravo govori i kako su rođene ulice. Jedno bez drugog ne ide, ulica je krvotok grada.

Kada kažemo ulica mislimo na mjesto gdje živimo, idemo do škole, taj naš poseban komad cijeloga svemira. Naša ulica nije svaka cesta, prašnjavi put, staza. Prava ulica ima svoje zgrade, ulaze u zgrade i kuće (to je jako važno, taj zidić ispred ulaza!), zidove i prozore koji na nju gledaju.

Ulica je #onokad izađemo iz portuna i vidimo druge zgrade. Sretnemo susjeda koji nosi kruh iz dućana. Susjedu Luciju ili Marka (po guštu) koji su nam tajna simpatija. Tomicu koji preglasno pušta glazbu iz drugog stana. Ulica je uvijek nekako zajednička. Dok je stan Karlov, kuća Andrejina, ulica je naša. Tvoja.

Ulice postoje otkad i prvi gradovi, a arheolozi i povjesničari kažu da su rođeni na prostorima današnje Palestine, Izraela, Sirije, Iraka – palestinski grad Jerihon ima titulu najstarijega kontinuirano naseljenog mjesta – govorimo o čak 11 000 godina.

Naša riječ “ulica” je također vrlo stara i zapravo je umanjenica staroslavenske riječi (Slaveni su narodna skupina dio koje su i Hrvati)  ula/ul koja je označavala tjesnac, klanac, jarugu. Kada smo kod jezika recimo da i da se govori o “jeziku ulice” kao drugačijem od onoga koji koristimo doma i oko toga često nastaju nekakvi sporovi s roditeljima.

Često zaboravljamo, ali s ulice gledamo zgrade i vidimo naš grad. Ulice su pune povijesti. Dignemo li nos s mobitela ili asfalta ulice, pogledamo li prema gore ulazimo u najbolji vremeplov koji možemo zamisliti, a pročelja zgrada ispričat će nam priče o ukusu, nadanjima, strahovima i osjećaju ljepote tadašnjih ljudi. Ako smo u najužoj ulici na svijetu, “Spreuerhofstraße”u njemačkom Reutlingenu, nećemo puno vidjeti jer se moramo provlačiti kroz 40 uskih centimetara.

Ulica kao igra

U Gregovom Dnevniku: Ljetna žega dragi Greg kaže da ne želi van na ulicu jer više voli igranje uz ekran. Zato se mamama i tatama na spomen ulice, djetinjstva i igre ponekad pojavi suza u oku. Na ulicama su nekada bili čak i improvizirani koševi „namontirani“ na kakvu ogradu ili stablo. Igralo se 10/9 (to se i danas igra, ali nekad bi golovi bili zidovi ulice ili kakve stepenice) ili Kocke (igra s loptom, iscrtana polja kredom po cesti). Lovice. Žmurice. Čitalo se Junake Pavlove ulice i plakalo za Nemečekom. I sada je to lektira, ali nije baš toliko draga jer djeluje daleka i drugačija.

Dana puno toga nema ne zato jer se netko zaboravio igrati, jer nam je odličan samo Mario na Nintendo Switchu i “youtuberi” nego zato jer su sve zauzeli automobili i to je najveći problem današnjih ulica za koji svi znaju, ali ga olako zanemaruju. Pločnik, mjesto za kretanje pješaka, je, u nekada slobodnim ulicama za igru i hodanje, zatrpan kaosom parkiranih automobila. I voziti se biciklom možemo često samo u nekim kontroliranim uvjetima. Kada smo gradili ove gradove nije bilo automobila, možda je najbolji primjer riječki centar i lijepi Sušak koje gledamo na starim fotografijama kao ugodne pješačke zone. Postoji nizozemski izraz “woonerf” koji označava izgradnju takvih ugodnih ulica u kojima je pješak u prvom planu, automobili i dalje mogu prolaziti, ali prioritet ima naša igra, loptanje, lovljenje, bicikliranje, sjedenje…

Na ulici se možemo odmoriti od ekrana, ali ni ne ne moramo ako nam on nudi bolju zabavu i zanimaciju. Prošloga ljeta u riječkom naselju Drenova jedna je ekipa uzela poduži produžni kabel, na ulicu iznijela poveću LCD televiziju i Playstation. Igrala se FIFA cijelu noć, a smetao je samo poneki komarac. Na jednak način mogu se zajednički gledati i nogometne utakmice tvoga kluba ili reprezentacije. Lijepo je takve stvari raditi zajedno.

Na ulici (posebno uz one rubove pločnika ili kakav zidić) ponekad samo sjediš i dosađuješ se što je posebno često ljeti. I to je dobro jer iz dosade se rađaju najbolje stvari. Dosada je na ulici važna jednako kao i bilo koja akcija.

Ulica kao promjena

Povijest poznaje toliko važnih događaja koji su se dogodili na ulici da je nemoguće nabrojiti ih. Ulice su se rušile i mijenjale zbog društvenih revolucija. Napoleon III. u 19. stoljeću srušio je dobar dio staroga Pariza i malih ulica ne bi li napravio velike avenije i spriječio buduće društvene nemire, omogućio lakše kretanje vojske. O tome možeš pročitati nešto više i u ostatku Brickzinea.

Ulične barikade simbol su otpora i svaki važan svjetski štrajk dogodio se na ulici. Borba radnika za prava (zbog čega i slavimo 1. svibanj), borba žena za jednaka prava s muškarcima i marševi  engleskih sufražetkinja, odvijale su se na ulici. Nakon izlazaka ljudi na ulice padale su vlade i kraljevi.

A opet prema kraljevima ulice imaju imena. S imenom na neki način ulica oživi i dobro je da to ime nosi neki dublji smisao te kada doista važni ljudi dobivaju svoje ulice. Puno ulica nosi imena koja nam ne znače ništa, ne znamo njihovu priču ni važnost.

No ne moraš u ulici promijeniti čitav svijet i ne mora sve biti tako nasilno. Puno toga oko ulice uzimamo zdravo za gotovo. Ulica mora biti tvoja.

Zamislimo da veliki investitor u izgradnju neke zgrade ili neki kvart najprije pita desetogodišnjaka ili dvanaestogodišnjaka poput tebe kakvim vidi novi objekt, područje, ulicu. U globalno raširenom poduzeću Arup, stručnom za urbano planiranje, izradili su dokument u kojemu tvrde da sav urbanizam i arhitektura budućnosti treba kretati prije svega od djece i potreba dječjeg života. Kažu da tako nastaju savršeni gradovi za sve.

Pitanje je što je to i kako treba izgledati ulica novog doba za nas mobilne, umrežene, digitalne. Kako izgleda spoj ulice i tehnologije za sada uglavnom vidimo kroz broj nadzornih kamera (kažu da ih u Londonu ima 500 000!). Puno pozitivniji primjer je Google Street View zahvaljući kojemu se u sekundi možemo naći na tisućama svjetskih ulica. To je najveće slavlje ulica ikad izrađeno!

U ulici novog vremena sigurno treba biti sigurno, lijepo, stvaralački i opušteno. Ulice i ovakve kakve jesu su dobro mjesto za pokazivanje bilo kojeg stvaralačkog ili umjetničkog talenta – svirati gitaru je ljepše na malom koncertu koji organiziraš za prijatelje i susjede, na ulici možeš i lakše vježbati slikanje, a ne u skučenom stanu. Želimo li raditi nešto od drveta npr. maketu stadiona ili rakete i to je ljepše raditi na ulici, a ne zagušljivom vlažnom podrumu. Na ulici možemo raditi puno toga što nam sada ne pada ni na um i ne čini nam se baš normalno. Reći će nam frendovi da smo ludi. Susjedi će nas ogovarati mami. Netko će nazvati policiju jer neće shvatiti da sviraš gitaru prijateljima ili će misliti da piliš njegove daske. Pa što? Napraviti nešto svoje je najbolje što ti se može dogoditi.

Pred tobom je ulica života.

Kristian Benić