Ne tako davno tema slična ovoj uzela je maha u medijima, s velikim sudskim slučajem roditelja protiv kompanije Amazon. Glavna točka optužnice bila je ta da aplikacija Amazon nema dječju zaštitu, što je rezultiralo brojnim neželjenim kupnjama od strane djece, i tisućama dolara štete na računima roditelja.

Eh sad, dio krivice može se dijelom prebaciti na roditelje koji su odgovorni za (do)puštanje igranja smartphoneovima bez njihovog direktnog nadzora, no što ako se radi o naizgled bezazlenim dječjim igricama?

Nedavna istraživanja dokazala su kako su aplikacije i igrice, koje su dizajnirane za djecu predškolske i školske dobi, prepune sadržaja koji ih privlače na trošenje pravog novca i kupnju unutar samih igrica i aplikacija.

Oh, taj nevini skočni prozor…

Da malo bolje pojasnimo, možemo uzeti za primjer popularnu dječju aplikaciju/igricu “Doctor Kids” (koja, usput, na Google Play trgovini ima više od 10 milijuna preuzimanja): radi se o igrici u kojoj se djeca igraju doktora (zubara, kirurga itd.). No, u jednom momentu, pojavi se skočni prozor unutar igrice koji nudi razne mini igre koje se mogu zaigrati uz plaćanje od 1,99$ na više. Ako se stisne crveni X s namjerom da se prozor ugasi i nastavi se s glavnom igrom, pojavi se lik (maskota igrice) koji postane tužan što se nećemo igrati te čak krene plakati.

Fundamentalan problem s ovakvom vrstom sadržaja jest što je vrlo obmanjujuća i za roditelje i za djecu: roditelji su pod dojmom da, ako im dijete već ‘visi’ na mobitelu, ovakve aplikacije koje nude svojevrsni edukativni sadržaj su pozitivna stvar, dok je stvarnost takva da većina njih zapravo primamljuje djecu na kupnju namečući im osjećaj krivnje i primoranost na kupnju sadržaja (bilo da se radi o ekstra novcu unutar igrice, dijamantićima, zlatnicima, i ostalim raznim dijelovima igrica).

Kada u tu cijelu priču implementiramo pojmove poput ‘prijateljstva’ i ‘nagrade’, priča ima više smisla: djeca često s likovima unutar igrice stvore nekakvu vrstu povezanosti, te na emocionalnoj bazi desi se nešto vrlo slično prijateljstvu, stoga je logično za dijete da ne želi svog novog virtualnog prijatelja rasplakati, zar ne?

Idealne mete

Da bi stvar bila gora, igrice su, osim ovakvih ciljanih ponuda, prepune i oglasa koje se često mora odgledati kako bi se nastavila igrica.

Kad razmislimo, djeca su idealni potrošači: najčešće misle impulzivno, vođeni vizualnim sadržajem ili nekakvom emocijom, i time postaju idealne mete za ‘bezazlenu’ kupnju. Pogotovo u tako mladoj dobi, nisu sposobna kritički promisliti o oglasu ili njegovom sadržaju,

Sudeći po istraživanju koje je provela Common Sense Media, djeca ispod 8 godina dnevno provedu oko 2 sata i 19 minuta zureći u razne ekrane, dok djeca od 8 do 12 godina u prosjeku to čine čak 4 sata i 38 minuta. AAP (American Academy of Pediatrics) upozorava kako pretjerano zurenje u ekrane može voditi u probleme s pretilošću i nedostatkom sna, dok su istraživanja pokazala da limitiranje zurenja u ekran kod djece pospješuje uspješnost u učenju i radu!

Kako se obraniti od toga i zaštititi djecu i njihov interes?

Dok se razni znanstvenici i političare bore oko ovih stvari na svjetskoj razini (pokušaji zabrane oglašavanja za djecu ispod 5 godina), postoje načini kako se boriti i na mikro razini!

-> Smanjite djeci zurenje u ekran!

Iako je danas za mnoge stvari zurenje u razne ekrane katkad i neophodna stvar, postoje brojni načini kvalitetnog iskorištavanja slobodnog vremena, poput boravka u prirodi, društvenih igara i slično! Ne samo što će djeca manje biti izložena oglašavanju i napastima kupnje, već će iste te stvari biti vrlo korisne za njihovo zdravlje i kreativnost!

-> Postoje i dobre igrice!

… odnosno igrice, vjerovali ili ne, bez oglasa! Malo prethodnog istraživanja neće škoditi da se pronađe doista kvalitetna i sigurna igrica za vaše mališane!

-> Čitanje!

Uz nezaobilazne crtiće, pokušajte vaše dijete zainteresirati za knjige, slikovnice, stripove… ili naš Brickzine 😉

Napisala: Lucija Sučić

Izvor: Vox