Prošlo je već 31 godina, ali Zemeckisov klasik još uvijek izgleda svježe.
Razmišljati o snimanju „Who Framed Roger Rabbit“ u današnjem Hollywoodu toliko je nemoguće da je smiješno (i tužno). Film koji britko pokazuje zabavnu industriju te sami studio koji ga snima (Disney), film koji je animiran, ali nije za djecu (naši mali stereotipi), film koji bi danas imao više problema doli profita zbog Jessice Rabbit („I’m just drawn that way“), film na kojem je surađivalo više studija kako bi stvorilo Toontown. Film koji danas ne bi prošao.
Hvala Bogu snimljen je ranije.
Toon-changer
Iako su rijetki oni čije oči nisu vidjeli jedan od najboljih filmova Roberta Zemeckisa, potrebno je izložiti ukratko radnju i zbog nas zaboravnih. „Who Framed Roger Rabbit?“ (snimljen prema književnom predlošku s kojim nema previše poveznica) smješten je u poslijeratnoj Americi (1947.) gdje smo kao gledatelji ubačeni u procese zabavne industrije koju zajedničkim snagama stvaraju ljudi i – toonsi? Tako je, u Zemeckisovoj poslijeratnoj Americi Toonsi su živi te skoro jednaki nama („They work for peanuts!“) jer oni žive u odvojenom dijelu Los Angelesa – Toontown! Time Zemeckis ušiva u film problematiku segregacije i rasizma koja je krasila Ameriku (i još uvijek je krasi). Uz taj sloj, važno je istaknuti i neo-noir štih koji predstavlja drugi temelj na kojem Zemeckis gradi svoj film – propali detektiv, Amerika pedesetih godina (interijeri!), smanjeno osvjetljenje, paleta tematskih motiva koji uključuju osvetu, paranoju itd.
Naime, Roger Rabbit sumnja da ga Jessica Rabbit vara te njegov nadređeni unajmljuje detektiva Eddiea Vallianta da otkrije ima li vatre gdje i dima. Eddie uslikava kompromitirajuće slike Jessice Rabbit sa vlasnikom ACME-a koje razjaruju Rogera koji u bijesu bježi od fotografija i okruženja, samo kako bi sljedećeg dana Los Angeles saznao kako je netko ispustio sef na glavu vlasnika ACME-a. Kriviti se može jedino Rogera koji kao svoju zadnju nadu vidi Eddiea koji je nekoć s bratom riješavao zločine u Toontownu. Dok mu brata nisu ubili upravo Toonsi. Kako bi prekinuo Rogerovu žalopojku, Eddie, koji je u zadnje vrijeme igrao veću ulogu kao alkoholičar doli detektiv, uzima slučaj te se suprotstavlja društvu i sucu Doomu (koji užasno nalikuje na Foucaulta, gotovo da namjerno tako izgleda kako bi se istaknuo problem provođenja prava) koji je u lovu na oporuku usmrćenoga jer u njoj napisano kako Toontown daje Toonsima. Što, kako i zašto je to važno znaju oni koji su gledali, a oni koji nisu će saznati.
Međutim, što ovaj film čini vrijednim spominjanja nakon 31 godine? Mnogo je filmova otvorilo niz društvenih pitanja koje muče Ameriku (ipak trenutno govorimo o Hollywoodu) te u tom moralno-društvenom segmentu Zemeckisov klasik ne iskače. On iskače zbog toga što predstavlja jedan od onih filmova koji označavaju tehnološki skok. U ovome slučaju, spoj animacije i igranog dijela kojim dominiraju Bob Hoskins i C. Lloyd. Naime, do 1988. godine bio je slučaj da je kamera uvijek statična pri pokušajima kombinacije igranog dijela i animiranog, ali Zemeckisu tehnologija dopušta da sve to promiješa te gledatelju predstavi paralelan svijet u kojem sve izgleda realistično. Jedan pogled na tijek snimanja dovoljan je da glumačka postava zasluži naklon, kao i ona animacijski odjel. Prvo su trebale biti snimljene scene s glumcima na koje se potom nadovezao animacijski dio koji je uspio u onome zahvaljujući nizu kreativnih riješenja koja su nadišla probleme dinamike između glumca i animacije te pitanje sjene.
Kako su nastali Roger Rabbit i Jessica Rabbit? Naslovni lik nastao je spojem istaknutih karakteristika animiranih junaka – narančasta kosa Droopy Doga, obrazi Zekoslava Mrkve, Mikijeve rukavice, Šiljine hlače te Porkyeva mašna. Cijeli taj trud usmjeren je prema davanju posvete zlatnom dobu animiranih filmova koje je potresala djetinjstva tijekom četrdesetih i pedesetih godina. Upravo zbog toga nisu bile korištene kompjuterske animacije jer bi se izgubilo na doživljaju koji je Zemecksi gradio pomoću neo-noira te animiranog svijeta. Jessica Rabbit je s druge strane napravljena prema uzoru na Red Hot Riding Hood te pjevačice u prvoj polovini 20. stoljeća
Riješavanje sjene u samome filmu je revolucionarno te je ono nazvano “bumping the lamp” jer nitko nije od njih tražio riješavanje toga problema niti da da će riješenje problema biti izvedeno na toj razini. Međutim, animatori su uspjeli prilagoditi animirane likove neo-noir stilu koji posebice inzistira na tamnijim prostorima te igri sjena. Puno govori činjenica da je na filmu radilo 743 osobe te da je film srušio rekord s najduljom odjavnom špicom.
Upravo zbog toga sve scene u filmu dijele riječ fluidno. Sve izgleda spojeno, bez prekida, bez izbacivanja gledatelja iz svijeta filma. Međutim, iz današnjeg kuta još većim uspjehom se čini onaj Stevena Spielberga koji je uspio nagovoriti različite studije da posude svoje likove. On je tada bio osoba čije se ideje nisu odbijale s obzirom na to kako je u osamdesetim godinama, od Ralji do Indiane Jonesa, redao uspjeh za uspjehom.
U doba kada poklapamo uši zbog katastrofalnih sinkronizacija Disneyevih prerada, Who Framed Roger Rabbit predstavlja prijeko potreban odmor. Glasove su ovdje posudili glumci koji su svoje karijere izgradili na svojim animiranim dvojnicima – Mel Blanc (Bugs Bunny), Clarence Nash/Tony Anselmo (Daffy), Mae Questel (Betty Boop)…
Tako je redom nagovorio Warner Bros da surađuje s Disneyem koji je financirao film te niz manjih studija (King Features Syndicate, Felix the Cat Productions, Turner Entertainment, Fleischer Studios i Walter Lantz Productions) da prilože svoje glavne zvijezde. Treba istaknuti uvjet Warner Brosa koji je inzistirao na tome da se njihovi likovi pojavljuju na ekranu isto onoliko koliko i likovi Disneya. Upravo zbog toga smo dobili legendarne scene s Donaldom Duckom i Daffy Duckom ili Mickey Mouseom i Buggsom.
A sada pokušajte to danas zamisliti
Zašto su animirani filmovi samo za djecu?
Stil koji je nametnuo Who Framed Roger Rabbit nije se uspio dugo zadržati – najpoznatiji pokušaj je svakako Space Jam o kojem sam već napisao i previše. Čak i s pomoću današnje tehnologije ti filmski pokušaji jednostavno su prekomplicirani za izvedbu te se nisu proslavili (eklatantan primjer – Looney Tunes: Back in Action). Međutim, jedno zanimljivo područje koje ono otvara je stereotipno – jesu li animirani filmovi isključivo za djecu?
To što su Disney i Warner Bros svojim kratkometražnim animiranim filmovima obilježili naše djetinjstvo te time postavili paradigmu da su oni isključivo za djecu ne smije značiti da su animirani filmovi isključivo za djecu. To što je Disney društvenu kritiku sveo na poskočice te humor (iako se Zootopia ističe na pozitivan način), ne znači da je time animirani žanrovski sustav sveden na dječju razinu. Mnogobrojne filmske kulture koje za razliku od Hollywooda ne spajaju animirane s djecom stvorile su mnoge animirane klasike koji koriste svoj niz tehnika kako bi na jedinstven način progovorili o društvenim ili filozofskim problemima na koje djeca nisu prijemčiva.
Pogledajte samo kako je animacija Zemeckisu otvorila niz mogućnosti da progovori o segregaciji te odnosima unutar zabavne industrije. Posebice je u ovome slučaju upečatljivo jer radi se o likovima s kojima su mnogi dijelili ekran svakoga dana. Who Framed Roger Rabbit namijenjen je starijoj publici koja će cijeniti postavljene odnose, izgubljenu poetiku smijeha koju nas pokušavaju naučiti animirani likovi koji jednostavno ne znaju drugačije u stvarnome svijetu. Zašto?
Jer je sve karneval.
