U vrtu sam napravila milijun pogrešaka. Kad sam tek počinjala sa svojom vrtlarskom pričom, doslovno, nisam ništa znala.

Pročitala sam brdo knjiga, odslušala puno predavanja i pohodila puno radionica, ali kako praksa uvijek nađe način da nadiđe teoriju, često sam uz gredice u vrtu sjedila u društvu svojih knjiga i lila suze jer sam nešto krivo napravila – u nečemu sam pogriješila. 

Uf, taj smrdljivi kompost!

Recimo, jedna takva situacija je bila vezana uz moju prvu “kompostjeru”. Znači, u vrtu sam od starih paleta napravila kompostanu u koju su ukućani bacali biološke ostatke poput kore od jabuka i krumpira, papirnatih salveta, taloga od kave ili vrećica čaja i koji, pravilno kompostirani, stvaraju novu zemlju. Međutim, u jednom trenutku, nešto je krenulo po zlu jer je ta masa počela smrdjeti i cijeli je proces nekako stao. Počela sam razmišljati što sam krivo napravila, u čemu sam pogriješila. Vratila sam se knjigama i shvatila da sam stavila previše mokrih sastojaka te da nije bilo dovoljno kisika. 

Naime, kompostiranje je proces koji zahtijeva smeđe ili suhe sastojke poput otpalog lišća, slame ili neobojenog papira koji su izvor ugljika, kao i biološke otpatke iz kućanstva poput ostataka voća ili povrća ili stajskog gnoja, koji se smatraju zelenim ili mokrim sastojcima i izvor su dušika. Smeđi i zeleni sastojci se miješaju u omjeru 3:1. Još je jedan detalj važan – kompostiranje je anaeroban proces. Možda ste već za taj termin čuli na satu kemije; „aeroban“ znači da je nužna prisutnost kisika, odnosno u ovom slučaju, kompostiranje je proces u kojemu se razgradnja otpadaka odvija uz pomoć mikroorganizama kojima je potreban kisik. 

Uz pomoć knjiga, shvatila sam da sam pogriješila jer sam stavila previše mokrih/zelenih sastojaka i nedostajalo je kisika. Problem sam riješila tako da sam vilama rahlila hrpu kako bi u nju ušlo još kisika i dodala sam još suhih sastojaka budući da mi je hrpa bila previše mokra. Za pola godine sam dobila odličan humus. 

Ali poanta je u tome da sam se suočila s problemom, odlučila ga riješiti i shvatiti u čemu sam pogriješila. I na tom sam primjeru naučila kako napraviti odličnu kompostnu hrpu i kako proizvesti svoj humus koji je zapravo hrana mojim biljčicama. Iz toga sam shvatila da je jako važno sagledati problem i pokušati vidjeti kako ga mogu riješiti. Pokušati povezati činjenice i vidjeti zašto mi se nešto dogodilo i što bih drugačije mogla napraviti u idućoj prilici.

Nije u knjigama (baš) sve

Ili možda vidjeti zašto mi se nešto nije dogodilo, a trebalo je. Naprimjer, još jedno polje u kojemu sam na početku često griješila ticalo se samog sijanja. Naime, da bi biljčica izrasla, nužno ju je posijati u zemlju. Kako u počecima nisam imala previše znanja, nisam niti znala kad posijati određeno sjeme, u koje doba godine. Knjige su govorile jedno, međutim jako je velika razlika da li sijete negdje na kontinentu gdje se zima puno dulje zadržava ili ovdje kod nas na moru gdje zatopli ranije i gdje je i zemlja drugačija. 

Slijedila sam knjige, ali činilo mi se da su te knjige preopćenite što je bilo i logično. Meni je trebala informacija koja se ticala konkretno našeg kraja, Primorja. I tako sam počela puno eksperimentirati kako bih skužila kad je najbolje koju kulturu sijati. Naravno da sam pritom puno puta pogriješila i često mi ništa nije niklo – ili je bilo prehladno ili previše toplo ili previše vlažno. Često sam bila kompletno izbedirana i očajna zbog toga. 

Ali bila sam odlučna u tome da u svoju malu bilježnicu sve zapisujem i vodim svoj dnevnik – kad sam što posijala, koja je bila temperatura, kakvo je bilo vrijeme. Bila sam uporna u tome. I upornost se isplatila. Nakon nekog vremena sam naučila kad trebam sijati svoje kulture, jednostavno metodom pokušaja i pogreške. A vrtlarski dnevnici su mi najveće blago iz kojeg sam naučila više nego iz bilo koje knjige. Iz tih vrtlarskih dnevnika sam napravila svoju vlastitu knjigu prema kojoj vrtlarim, sijem, radim kompostne hrpe ili izrađujem gnojnice za svoje biljke.

Promatranje, eksperimentiranje i zapisivanje svega što mi se dogodilo su mi najvažnije prakse kojima učim. Dok ovo pišem, odzvanja mi rečenica iz osnovne škole, čini  mi se da je to bilo na biologiji kod profesorice Cividini gdje smo naučili, da parafraziram, kako je eksperiment osnovna metoda spoznaje tijekom koje iskušavamo određene pretpostavke. Uz eksperimentiranje, upornost i strpljenje su ključ svakog uspjeha, u bilo čemu, ne samo u vrtu. 

I znatiželja, naravno. 

Znatiželja je onaj crvić koji postavlja pitanja „zašto“ i „kako“. Znatiželja je vrlina koja nas vodi prema mnogim spoznajama i novim znanjima.