Znamo da je medij stripa moćan, ali ova “kolorka” iz Fibrine tvornice je nešto posebno. Snažna priča o posvojenju djeteta, prihvaćanju drugih i unutarnjim promjenama…
Danski književnik Jens Sigsgaard (1910-1991.) mnogima ostaje u trajnom sjećanju. Možda autor ne ostaje baš svima u memoriji upravo po imenu i prezimenu, ali zato Sigsgaardova slikovnica Pale sam na svijetu aktivno zaživi nakon što se jednom čuje. Snažnu je i poučnu priču o važnosti ljudi i obitelji sastavio Sigsgaard.
Djeca pomoću priče uvide koliko je važno i dobro kada imaš nekoga pored sebe, da nije nimalo ugodno kada si posve sam na svijetu jer ti nema tko skuhati hranu, saslušati te i pomoći ti kada je teško. Kada si sasvim sam, nemaš nikoga za igru i samoća ti jako brzo dojadi, prepusti mjesto turobnoj usamljenosti.
Posvojenje kao plemenitost
Kada sam nedavno pročitao učenicima prvih razreda Sigsgaardovu priču, djeca su komentirala sadržaj priče. Dotaknuli smo se važnosti pravila koje moramo poštovati ako želimo da nam svima bude jednako ugodno (a Pale ih je redovno kršio), raspravljali smo o tome što je sve Pale učinio loše i što je možda trebao učiniti drugačije.
Naravno, pričali smo ujedno o prijateljima i roditeljima te zašto je dobro što ih uopće imamo. Jedna je djevojčica primijetila kako nemaju sva djeca roditelje te da postoje ljudi koji ostave svoju malu djecu nakon se dijete rodi. Dijete možda nema ni sedam godina, ali je već svjesno koliko mora biti sretna što ima roditelje i dom jer nemaju sva djeca tu sreću! Bila je to prilika da se djeci napomene kako, srećom, postoje dobri ljudi koji se brinu za napuštenu djecu.
Često puta, nažalost, osobe koje nisu kadre brinuti ni o sebi, dobiju dijete i ne cijene ga. Ako i ne napuste dijete u fizičkom smislu, zanemare ga u emotivnom pogledu, promatraju vlastito dijete kao muku i teret. S druge pak strane imamo kvalitetne osobe koje bi bile sjajni roditelji, a ne mogu imati željeno dijete. Imaju sve potrebne uvjete, dobru volju, pamet i srce, ali ne i ono malo sreće. Neki od njih stoga odluče posvojiti dijete. Posvojenje je plemenit čin za koji se ne može svatko odlučiti, iziskuje hrabrost, žrtvu i odricanje, no dijete je dijete. Zahtjevna birokracija često puta zapriječi dobre duše u procesu posvajanja pa se dogodi da ljudi odustanu.
Svestrani Zidrou
Bez obzira što nisu biološki roditelji djetetu, osobe koje se odluče za posvojenje pokazuju veliko srce i požrtvovnost, žive za posvojeno dijete kao da je njihov rođeni potomak. I dijete to kasnije umije cijeniti. Ne kaže se uzalud kako nije roditelj onaj koji te rodi, već onaj koji te odgoji. O procesu posvojenja govori se u stripu Posvojenje (Fibra, 2018.). Priču je napisao belgijski autor Benoît Drousie (1962.), poznatiji pod pseudonimom Zidrou.
Zidrou je znan ljubiteljima stripova svih žanrova jer, Zidrou se u svakom žanru podjednako dobro snalazi. U stanju je napisati gangstersku priču u koju ujedno ubaci i netipičnu ljubavnu priču (Medvjeđa koža), nije mu problem sastaviti priču povijesne tematike (Dvorska luda), uživjeti se u atmosferu Prvog svjetskog rata (Kabaret Folies Bergere) ili priču u kojoj se govori o lošim obiteljskim odnosima (Lijepo putovanje). Zidrou je, eto, na dobrom glasu kao svestran spisatelj koji se ne običava samoograničavati žanrovima i tematikom.
Spisateljski talent potvrdio je Zidrou još jednom pričom Posvojenje. U priči naglasak nije stavljen na posvojeno dijete i bračni par, već na djeda i baku. Točnije, na djeda Gabriela koji se ne raduje pridošlici poput svoje supruge Rysette. Nakon što je čitav život naporno radio kao mesar i dočekao zasluženu mirovinu, Gabriel uživa u društvu svojih vršnjaka. Nije pretjerano oduševljen činjenicom da njegov sin Alain i supruga Lynette, koji ne mogu imati djecu, posvajaju četverogodišnju djevojčicu iz dalekog Perua.
Bez predvidljivosti
Trebat će proći vremena da se Gabriel privikne na novu osobu u obitelji, ustaljene navike bit će dovedene u pitanje. Naravno, za očekivati je da će se Gabriel postupno vezati za djevojčicu i postati brižan djed. Djedovi i bake često budu tolerantniji i mudriji od roditelja, nastoje ne ponoviti greške koje su počinili kod vlastite djece. Djedovi i bake imaju više razumijevanja i vremena za unučad…
No, nije Zidrou sastavio samo pametnu priču o procesu posvojenja djeteta i prilagodbi, već je usto otvorio brojna dodatna pitanja. Ako očekujete da je Posvojenje još jedna tipična priča o odbacivanju i prihvaćanju djeteta kao iz kakvog filma, varate se. Zidrou ne stvara predvidljive priče. Lik Gabriela je kompleksan, može štošta progovoriti ljudima kojima čitav život prođe u ispunjavanju materijalnih prioriteta (kuća, karijera…), a da im pritom strada privatni život. Brojni su roditelji svjesno ili nesvjesno obuzeti poslom, opterećeni kreditima i obavezama, stoga im dobro dođe baka servis (ili deda servis, svejedno je).
Posvojenje govori o prihvaćanju i ljudskosti, ispravljanju starih grešaka i suočavanju s problemima. Zidrou je ponovno sastavio veoma životnu i realnu priču o životnim prioritetima, priču što nagoni na dublje promišljanje o stvaranju kvalitetnih međuljudskih odnosa, o važnosti pojedinčevog ulaganja u bližnje i posvećenosti. Ukratko, Posvojenje je dirljiva i topla obiteljska priča.
