Dosada. Zvuči kao prilično negativna pojava, zar ne? Lorena je o njoj jako dugo razmišljala i ima neke super zaključke.
Sama pomisao na dosadu asocira me na one trenutke poput vožnje autobusom koja se ponekad čini beskonačnom, ili pak na one kada sjedim u čekaonici kod liječnika, ispred mene je sedamsto ljudi i ja baš u tom trenutku nemam interneta na mobitelu, a nisam ponijela ni knjigu (sram me bilo) pa, naravno, umirem od dosade i ne znam što ću sama sa sobom.
Možda vam zvuči glupo i nepotrebno govoriti o dosadi i u tome bih se mogla složiti s vama, stoga neću spominjati dosadu, već ću vam iznijeti neka svoja razmišljanja o dokolici. Neobična riječ koju nemamo prilike tako često čuti, jer u svakodnevnom se govoru jedva koristi. No što ona zapravo označuje? Danas je jedni shvaćaju kao sinonim za slobodno vrijeme, drugi je smatraju kao opis stanja nerada, besposlice, pasivnog provođenja vremena… Ove definicije nisu pogrešne, ali po mom mišljenju nisu ni potpune. Definirati stanje poput dokolice vrlo je teško, ali ipak možemo doći do njenog približnog značenja ako je promotrimo s više gledišta.
Ljudi su kroz prošlost ispričali mnogo priča koje su se prenosile s koljenja na koljeno, pa bi tako svaka nova generacija istu priču čula na potpuno drugačiji način od one prethodne, jer se prenošenjem informacija usmenim putem sama informacija konstantno mijenja, nadopunjuje, krati…. pa smatram da se upravo to dogodilo i s pojmom dokolice, koja se danas najčešće smatra sinonimom za dosadu. Za razliku od današnjeg objašnjenja dokolice, u starogrčkom jeziku ona je označavala stvaralaštvo izvan (obveznog) radnog vremena pa su tako neka od poznatih znanstvenih otkrića i književnih djela nastala upravo u vrijeme dokolice. Na temelju vlastitog iskustva, razmišljanja i zapažanja, došla sam do svojeg objašnjenja dokolice, za koju smatram da je vrijeme namijenjeno za stvaranje, kreativnost, zabavljanje, tj. činjenje stvari koje čovjeka ispunjavaju, usrećuju ili mu pružaju mnoge mogućnosti. Problem kod dokolice može nastati tek kod čovjekova izbora kako će provesti vrijeme koje mu je dano; tu bih voljela iznijeti svoju definiciju dosade za koju smatram da je manjak zanimljivosti u vremenu dokolice i nedostatak čovjekove kreativnosti.
Moje mišljenje je da su djeca ona koja znaju najbolje ispuniti i iskoristiti svoje vrijeme dokolice, dok to s godinama postaje sve teže, jer se prestajemo zanimati za male detalje i svijet oko nas. Djeci su, naprotiv, prirodni znatiželja i zapažanje, kojima ispunjavaju slobodno vrijeme.
Ovu je moju teoriju nedavno potvrdila jedna mala djevojčica. Za vrijeme jedne od onih mojih mnogih naizgled beskonačnih vožnji autobusom na jednoj stanici ukrcala se djevojčica sa svojom mamom, po mojoj procjeni imala je tri ili četiri godine. Svojim osmijehom i pričom odmah mi je privukla pažnju, sjela je pokraj svoje mame i počela ju promatrati. Žena je bila zaokupljena nečim na svojem mobitelu, a djevojčica je nedugo zatim svoju ruku stavila na uho i pretvarala se da je njena ruka telefon i počela veselo razgovarati. Sve dok se nije iskrcala iz autobusa govorila je u svoj zamišljeni telefon i bilo joj je vrlo zabavno, no pritom nije zabavila samo sebe, već je i moje vrijeme ispunila smijehom. Ne mogu prestati razmišljati o toj djevojčici koja je uspjela ispuniti svoje vrijeme dokolice, a u isto vrijeme moju je dosadu zamijenila zabavom. Kada bismo se barem svi mogli ugledati na tu djevojčicu pa da bez ikakvog srama i bez brige za mišljenje drugih činimo ono što nas čini sretnima u vremenu naše dokolice.
Stari je grčki filozof Aristotel još davno rekao da su dokolica i dosada majke filozofije, a priključio mu se i norveški književnik Sigurd Hoel svojom tvrdnjom da je dokolica temelj svakoj književnosti. Nakon svega moja definitivna odluka jest da u svoj rječnik uvodim novu riječ – dokolica – i da ću pokušati više biti kao ona mala djevojčica iz busa, kakva sam, vjerojatno, i sama nekoć bila.
A evo onda i vama izazov: pokušajte doista zapažati svijet oko sebe, dopustite si znatiželju i, tko zna, možda i vama neke od najboljih ideja padnu na pamet upravo u vrijeme dokolice.
