Često stariji osnovnoškolci ostanu izgubljeni u nekom međuprostoru između slikovnica i knjiga za odrasle. To je i inače razdoblje kad djeca čitaju uglavnom samostalno, misle da su prerasli čitanje s roditeljima, počinje pubertet, bubice u glavi i ostale stvarčice koje dolaze u tom paketu. No mnogo je novih kvalitetnih naslova baš za taj uzrast, a u nastavku imate priliku pročitati o nekima od njih.

Knjiga koja mi se nedavno jako svidjela, a vjerujem da bi i svakom starijem osnovnoškolcu, je Jakob i pas (Hibou publishing, 2020.) norveške spisateljice Liv Frohde. Svi koji vole životinje i imaju kućne ljubimce, bilo da se radi o psu, mački, papagaju, bilo kojoj životinji, pustit će sigurno koju suzu, ali će ih na kraju knjiga zasigurno oduševiti. Ovo je priča o ljubavi koju poznaju samo oni koji vole životinje i svoje kućne ljubimce, a sigurno će se u njoj posebno pronaći oni koji vole i imaju pse. Pas se s razlogom zove čovjekovim najboljim prijateljem, odan je i pruža neizmjerno mnogo ljubavi. Upravo je takav i pas iz ove knjige, kojemu ne znamo ime, ali je odan svojoj gazdarici kraj čijeg kreveta čeka.

“Pas je ispružio šape pred sebe i napola otvorio oči. Bilo je polumračno u sobi. Mirno. Čuo se samo zvuk hroptanja s kreveta na kojem je gazdarica ležala. Tu i tamo zvuk bi prestao. Tada bi pas ustao i stavio njušku na njena prsa. Ležao je tako sve dok se zvuk nije vratio i dok se prsa nisu ponovo počela podizati pod njegovom njuškom. Zatim bi legao na tepih ispred njenog kreveta i slušao vjetar kako udara granama šljive u zid. Osjećao je bol od gladi u želucu. Nije jeo već nekoliko dana.”

Nakon što više nije mogao izdržati glad, pas odlazi iz kuće. I tu kreće priča o Jakobu, dječaku koji ima psa Bustera, najboljeg psa na svijetu kojeg jako voli. I kojeg jednog jutra pronađe mrtvog na podu kuhinje. Jakoba zaokuplja tuga, sasvim i potpuno, razmišlja o smrti, o svojim voljenima koji su umrli sve dok se ne približe ljetni praznici. Jakob i roditelji ljeto su provodili u vikendici na jezeru. I toga ljeta spremili su se za ljetovanje, a Jakoba muči kako će prijateljici Julie reći što se dogodilo s Busterom. No ona je u Italiji na ljetovanju pa se Jakob prima posla i završava kućicu na drvetu koju je prošlo ljeto započeo s Julie.

Jedne noći, u dvorištu ugleda psa, sasvim drukčijeg od Bustera. Svake večeri mu je u kućici ostavljao šnitu kruha i vodu, a oni bi uredno nestali. No pas se nije približavao Jakobu. Sve dok ga nije pronašao ispred jedne kuće, na trijemu. Dopustio mu je da ga pomazi i tu je počela njihova ljubav. Svakoga je dana pas, kojemu je Jakob dao ime Ronny, dolazio kod Jakoba i Julie i s njima provodio vrijeme. Uvukao se pod kožu ne samo Jakobu, već i mami i tati. Odlučili su ga povesti sa sobom u grad nakon ljetovanja. Ronny je bio vrlo pametan pas i svi su ga jako zavoljeli. No, onda se dogodilo ono čega se Jakob cijelo vrijeme bojao. Pojavili su se vlasnici. Ispostavilo se da su to kćerka i unuka Ronnyjeve vlasnice koja je umrla u svojoj kući. I odvele su Ronnyja. Kad je došla zima, Ronny je pobjegao. Mjesecima ga nije bilo. Dok se nije pojavio kod Jakoba.

Možda vas ova knjiga dok ju budete čitali podsjeti na neke klasike, ne samo književne, već i filmske, ali je posebna jer na tako jednostavan način opisuje duboku ljubav i povezanost jednog dječaka i jednog psa. Mislim da mi je ova knjiga, uz Paxa, najdraža ove tematike. Izvrsna je i za čitanje naglas jer su rečenice kratke i jednostavne, a radnja uzbudljiva. Upotpunjena je s nekoliko jednostavnih crno-bijelih ilustracija, tek toliko da stekne dojam o likovima.

Jedan dječji roman domaće autorice Vlaste Golub, Pauline mačke (Ibis grafika, 2020.), svakako se treba naći na popisu preporuka za čitanje. Mene je vratio u djetinjstvo i one dane kad sam s nestrpljenjem okretala svaku iduću stranicu u knjigama koje sam gutala. Baš je zanimljiv. Okosnicu radnje čini pomalo detektivska priča. A možda mrvicu i ljubavna. Ljetni su praznici, a troje osnovnoškolaca, Ada, Mihael i Brankec se zabavljaju onako kako znaju.

U njihovoj zgradi živi jedna vrlo neobična i osebujna osoba, Paula, vlasnica brojnih mačaka koje se uvijek motaju tu negdje, oko nogu i čini im se zanimljivim saznati nešto više o njoj. Pa odluče provjeriti njenu ostavu u podrumu i tamo pronađu ljudsku nogu. Odnosno protezu jer Paula nema jednu potkoljenicu. To ih ipak malo primiri pa nastave sa svojim ljetnim pustolovinama. Sve do dolaska njihove zajedničke poznanice Leonarde u koju su zaljubljeni svi dječaci. Pa tako i Mihael. No, Ada očito ima problem s Leonardom. Kasnije kako radnja odmiče, saznat ćemo i kakav problem.

Ali to ne sprječava Mihaela da zaljubljeno skakuće oko nje. I upravo će mu jedna epizoda pokazivanja hrabrosti i spretnosti pred Leonardom priuštiti nekoliko dana bolnice. No ni to nije dovoljno da odustane. Svoju teško stečenu ušteđevinu potrošit će na parfem za Leonardu za koji će ona ustvrditi da smrdi i proslijediti ga svojoj baki. To će za Adu biti kap koja će preliti čašu. U ovom dijelu romana upoznajemo i drugu Adinu stranu. Tinejdžericu nezadovoljnu svojim izgledom jer po mjerilima koje nam nameće društvo nije klasična ljepotica savršenih mjera, duge njegovane kose i savršenog tena. Ada voli jesti, ali ju nakon svakog obroka toliko grize savjest  da se krivnje rješava povraćanjem. Nitko to ne zna, ili se barem tako čini. Bliži se i rujan, početak nove školske godine, a Ada se priprema umatajući nove udžbenike. Prekine ju Mihael koji joj govori da Brankec odlazi u Njemačku i da se moraju požuriti ako ga žele pozdraviti. Tek na oproštaju Ada shvaća da Brankec zna njenu tajnu, ali i da prema njoj gaji osjećaje jače od prijateljstva.

Ovaj roman su vrata za teleportaciju u djetinjstvo. Vruća gradska ljeta, bicikli, gradski bazeni, smišljanje aktivnosti kako ispuniti duge ljetne dane, čitanje. Autorica se u Paulinim mačkama dotaknula i teške teme poremećaja u prehrani o kojima svakako treba razgovarati s djecom i pružati im potporu. Jako je važno da znaju da nismo svi jednaki, nismo svi “savršeni” i svoja propitkivanja, svoje grižnje savjesti i krivnje uvijek možemo otkriti osobama od povjerenja, bilo da su to roditelji, braća i sestre, učitelji…Tu je i uvijek aktualan problem društvenih mreža, lajkova i komentara koji kod djece i mladih očito ima velik, zapravo prevelik, utjecaj na poimanje i vrijednost samoga sebe. I tu trebamo biti pažljivi i često razgovarati s klincima gradeći njihovo samopouzdanje koje se neće srušiti kao kula od karata zbog jednog negativnog komentara ili nedovoljnog broja lajkova nekih njihovih fotografija.

Iduća knjiga na popisu preporuka je zbirka priča Rosica i fazan (Ibis grafika, 2020.), autorice Tamare Bakran i ilustratorice Ane Vujasić. Bajkovito je zapravo najbolja riječ kojom se može opisati svijet jedanaest kratkih priča u ovoj zbirci. Mene fascinira s kakvom lakoćom autorica prelazi iz bajkovitog u stvarni svijet. Neprimjetno i znalački.

Priče nisu međusobno povezane i možete ih čitati svojim redoslijedom, a prepune su likova iz bajke kao i onih iz stvarnog života. 11 je priča: Na čaju kod grofa Kosa, Rosica i Fazan, Odbjegla princeza i Korej, Princeza Dalija se prepala, Nađeno, udomljeno, jedno jaje, Leti leti leti…uskršnji zeko, Janja piše zadaću, Srce-kuća, U Mjesec, na rođendan, Mali plavi cvijet, vučica i vještica, Vila se zaljubila, Faun i neuhvatljiva nimfa, Medaljon Babušine šukunšukunbake, zakopan, Zalutao oblačak kod Ilone i Ples. Sve su predivne i posebne i sve na neki svoj način obrađuju po jedan stvarni problem, a kroz priču olakšavaju djeci da te probleme i osvijeste. Meni je najdraža priča Srce-kuća jer se u njoj radi o problemu koji često muči djecu, pogotovo onu koja imaju braću i sestre. Kako se dijeli ljubav roditelja i može li roditelj voljeti svoje dijete najviše ako ljubav dijeli i na druge. Upravo je to mučilo malu ježicu Mišu kojoj je mama odlučila pokazati kako to funkcionira na vrlo slikovit način.

“- Mišo – reče mama – nisam imala dovoljno velik papir da nacrtam svoje srce i sve njegove prostorije. Ali kad god netko pokuca na vrata srca i kaže da bi unutra ušao, i ja vidim da je taj netko dobar, moje srce od radosti naraste za još jednu prostoriju za tog nekog ili za to nešto. Srce je kao neka čarobna, rastuća kuća, kuća koja raste od radosti i ima u njoj dovoljno prostorija za sve.”

Tamara piše priče za djecu od kad ima kćer Idu i često su u njenim pričama važne priroda i životinje. Vidjet ćete da je tako i u ovoj zbirci. Za nju su san i java, mašta i zbilja isprepleteni i to je vidljivo iz svake rečenice njenih slikovnica i knjiga. Njene priče su životne jer  sadrže i tugu i strah, ali i ljubav i radost. Baš kako to zapravo i jest.

Ilustracije koje prate ovu zbirku su prekrasne. Ne znam kojom tehnikom su rađene, ali podsjećaju na neke stare zbirke priča i ilustrirane dječje romane. Ilustratorica Ana Vujasić kaže kako je u Rosici i Fazanu jedna ilustracija napravljena prema pogledu s njenog prozora i poziva sve čitatelje da pogode koja. Mi nismo pogodili.

Još jedan naslov iz čarobne radionice Ibis grafike je pravo malo remek djelo za starije osnovnoškolce iz kojeg će puno toga naučiti. O sebi i o svijetu. Radi se o romanu Pogled kroz prozor (Ibis grafika, 2020.) za koji sam sigurna da će oduševiti i stariju publiku. Ovaj roman slovenskog, iznimno cijenjenog i često nagrađivanog autora Evalda Flisara je jedna lijepa i topla priča o prijateljstvu i empatiji. Kroz njega pratimo petnaestogodišnjeg dječaka koji je ipak malo drukčiji od ostalih petnaestogodišnjaka po svom poimanju svijeta i razumijevanju odnosa među ljudima. Kako kasnije doznajemo, sve je to posljedica Nesretnog događaja kada je pretrpio tešku ozljedu glave koja je sasvim promijenila njegov život. I život njegovih roditelja.

Oni zajedno žive u jednom malom slovenskom mjestu uz rijeku Kupu, a roman započinje ne baš lijepim događajem. Svinjokoljom. I to Prasca kojeg je dječak poklonio svom ocu za 40. rođendan, kojeg je jako volio poput kućnog ljubimca i kojeg je smatrao svojim najboljim prijateljem. No roditelji za njegove osjećaje nemaju razumijevanja, ne vide ništa loše u tome što su napravili pa si dječak nakon pažljivog promišljanja odluči oduzeti život u rijeci Kupi. U zadnji ga trenutak spasi sirijski migrant Ahmed, mladić možda malo stariji od njega samoga. I oni sklope pakt. Dječak će Ahmedu pomoći da dođe do svog brata (jedinog živog rođaka od mnogih) u Londonu, a Ahmed će njemu pomoći osloboditi prasce i svinje s europskih farmi kraj kojih će prolaziti. I taj njihov plan iznenađujuće dobro napreduje.

Ahmed posjeduje neke vještine koje se dječaku učine sumnjivima, poput lakog otvaranja zaključanih automobila i mijenjanja registarskih oznaka na ukradenim vozilima, no nimalo ne sumnja u Ahmedove dobre namjere. Kako dječak od Nesretnog događaja ima problema s pamćenjem, sve zapisuje u Knjigu popisa kako bi se lakše snalazio u prošlosti i sadašnjosti. I čini se da ih  na cijelom njihovom putu prate prasci i svinje kao neki uzvišeni motiv.

Sve je zapravo započelo zbog dječakova Prasca, čovjek koji ih poveze prvu dionicu puta je trgovački putnik koji zastupa njemačke farme svinja i pruži im informacije o njemačkim aktivistima koji bi im mogli pomoći u njihovom planu oslobađanja svinja s farmi, a zadnju dionicu puta od Calaisa do Dovera se povezu u kamionu koji prevozi praščiće. I tako oni uspiju doći do Londona i do Ahmedovog brata Imrana. Iako sam pomalo naslućivala kakav bi mogao biti kraj, moram reći  da sam se nadala drukčijem ishodu. No život je takav. Ahmedove namjere nisu u potpunosti bile pozitivne, iako mu je dječak prirastao srcu. On je zapravo pripadnik jedne terorističke ćelije koja priprema teroristički napad u koji uključe (a da on toga nije ni svjestan) i dječaka.

Kroz vrlo aktualnu temu migrantske krize, autor je ispričao jednu višeslojnu i dirljivu priču o dječaku s poteškoćama koji stalno čuje u sebi taj mali glasić da pogleda kroz prozor, ali ga nikako ne može dokučiti. Sve dok ne pročita Ahmedovo oproštajno pismo.

“S tobom koji jesi razgovara onaj koji si bio. Koji nije umro, nego je samo skliznuo u dubine do kojih tvoje misli ne dosežu. Boravite u istom, premda usporednom prostoru. Između vas je prozor kroz koji povremeno ugledaš svoje prijašnje ja. I kada te to prijašnje ja moli, preklinje, zapovijeda ti da pogledaš kroz prozor, ono jedino želi da ugledaš samoga sebe kakav si bio i kakav si još uvijek u onim dubinama samog sebe do kojih nemaš pristup.”

Nadam se da ćete imati prilike pročitati neki od preporučenih naslova ili još bolje, preporučiti ih svojim klincima. U trenutnoj situaciji kad nemamo baš puno izbora za bijeg zbog pandemije koja nas je zadesila, najbolje mjesto u kojem se možemo izgubiti su, svakako, knjige.