“Leopoldeeeeeee, izvedi Pirošku vaaaaan!”, odskakivao je mamin glas stijenkama svježe ofarbanog zida dugačkoga hodnika novoga stana.

Piroška je psić Cavalier King Charles Spaniel koji mu je stigao kao dar za 11. rođendan u jednoj šarenoj kutiji, zajedno s piroškama tete Branke. Bila je tako mala, a sada se vidi da je već baš puno narasla. E, super!

“OK, dobro, idemo, vani je lijepo.” Mama i tata mi dopuštaju da budem maksimalno 45 minuta na dan u virtualnome svijetu video igara. Nedavno smo išli u kino vidjeti zadnji Spielbergov film “Ready Player One” – mogu li vam reći da su se oni zabavili više od mene!?!

Piroška i ja se volimo otići prošetati na Trg Jurja Klovića; to nam je blizu jer odnedavno živimo u Ulici Ivana Dežmana. Ona tu može slobodno trčati, a ja mogu sjesti na svoj long board i gledati u ove zidove ispred mene. Inspiriraju me. Čudno su nekako posloženi tj. sagrađeni jer izgleda da su napravljeni po nekim predodređenim modulima – kao kad ideš u IKEU –  kuži se da sve počinje od jedne kocke. Hmmm… ovo četvrtasto obrađeno kamenje dolje je veće, pa onda red jako tankih cigli, pa onda opet nešto manje kamenje naslagano iznad – kao da je ovo veće veće zato jer treba držati ovo gore koje je namjerno manje pa s tim i lakše…ipak je to netko napravio s predumišljajem… nije kamenje tu samo ovako slučajno naslagano… a opet i gravitacija ima u svemu tome neku ulogu. Teže dolje – lakše gore, u prostoru koji je u biti zakrivljen – po Einsteinu. Razumije se odmah na prvi pogled da je to sasvim nešto drugo tj. da pripada nekom drugom svijetu za razliku od zidova okolnih kuća. Kad bi barem to kamenje znalo ispričati što je sve vidjelo od kada je ovdje postavljeno pa sve do danas… to bi bilo baš zanimljivo.

Ilustracija: Goran Radošević (objavljena u prvom tiskanom Brickzineu, lipanj 2018.)

Jedan od omiljenih Leopoldovih ‘sportova’ jest uživljavanje  u ulogu detektiva koji promatra i istražuje svoju okolinu kao da se prvi put nalazi u gradu Rijeci.  Svi ti zidovi skupa izgledaju mu kao jedna ogromna torta…

Leopolde, Leopolde!

“Čekaj, da bacim pogled di je Piroška…aha, OK, OK, tu je”. Kad se približim tome zidu ispred sebe osjetim miris starine i pitam se kako je Harry Potter uopće mogao proći kroz zid?  Možda zato što je onaj njegov bio sav od cigle, a ovaj je praktički sav od kamena? Možda… a možda zato što su zidovi drugačije orijentirani – ovdje kod nas u Primorju, u Rijeci, je lako jer je sjever prema Gorskome kotaru (a ne na nebu kako neki tumače zemljopisnu kartu – da, sjever na zemljopisnoj je gore na vrhu, ali kada smo u realnome svijetu treba imati kompas ili busolu), a jug je prema moru. Simpa.

“Al’ kad se okrenem u biti vidim nešto tako čudno…” – mrmljao je sebi Leopold: svi ti zidovi ne idu do kraja u njihovu stvarnu visinu već su, ‘ajmo reć, nekako odsječeni horizontalno i onda na njih ‘sjeda’ jedna druga hodna površina tj. površina po kojoj se hoda i koju je današnji čovjek napravio od metala.

Leopoldu su se u mašti, počele miješati epohe tj. vremenska razdoblja iz prošlosti: vidio je Rimljane u togama koji su nešto govorili i držali pergamente u rukama, kao u prizorima iz Gladijatora, a gore je zaista vidio jednu gospođu iz sadašnjosti tj. današnjice koja se nekuda žurila – fakat je bila odjevena kao njegova mama – i torba je bila slična, s resama.

U međuvremenu Piroška se družila s jednom malom macom: ”Koji extra druželjubiv pas” –rekao je naglas Leopold.

“Uuuffffff, al’ kako ću izračunati koliko je vremena prošlo? Čekaj, ovi ljudi što danas hodaju po toj novo sagrađenoj metalnoj površini su ‘od sada’, a ovi drugi su bili dolje… znači da su ‘od prije’. Onaj tko je dolje je, dakle, stariji, a onaj koji je gore tj. bliže nama, je mlađi…”. Leopold se češao po glavi. Jednostavno ali teško za shvatiti… u školi se uči da je ovaj arheološki park rimski.

“Ne, ne, ma tu nešto fali… pa DA! Tu ima jako puno praznoga prostora od recimo I. st. pr. Krista ili I. st. do 2018. pa prošlo je dvije tisuće godina!!! Ma ljudi moji ali kako u tako malo prostora stane toliko puno godina!? Ima pravo mama kada kaže da je sve relativno.

Ilustracija: Goran Radošević, objavljena u prvom tiskanom Brickzineu (lipanj, 2018.)

OK, stojim tu nogama, na jednome mjestu tj. u jednome prostoru – u našemu slučaju na Trgu Jurja Klovića -početkom III. tisućljeća – u 2018., znači u jednome određenome vremenu, a na istome ovome mjestu, su bili ljudi iz rimskoga vremena!?! Joj, pa to ti je da ti se zavrti u glavi.

“Lako tebi Piroška – ne puca ti glava od svih ovih stvari”, ljubazno se obrati psiću. U isti čas lizne ga Piroška po ruci, pogleda toplim smeđim očima i na taj ga način vrati u sadašnjost.

“Al’ kako znam to što znam ?” – pitao se Leopold – “OK, idem u školu, učim, rastem, razvijam se, imam puno prijatelja, ali očito je da postoji neka sveukupna MREŽA  memorija koja se prenosi generacijama kroz obitelji. Stavim sva osjetila i mozak u funkciju…hmmmm, nešto sam očito naslijedio, ali nešto stvaram i vlastitim iskustvom – kao one modrice koje sam jučer skupio svojim long boardom.

Kad bih imao dron s 3D naočalama svašta bi se tu još moglo vidjeti na Klovićevom trgu. Promijeni ti se perspektiva i vidiš sve odozgo, a arheolozi preko posebnih kompjutorskih programa rekonstruiraju kako su nekada stvarno izgledale rimske građevine.

Znate što, ipak je meni draže u stvarnosti pojesti sladoled i pomilovati Pirošku, osjetiti miris njene očešljane dlake, iako mi se sviđa i paralelni virtualni svijet.

“Jooooj, koliko je sati? Opet sam izgubio osjećaj vremena i prostora. Moram doma, a tako bi mi bilo drago zaviriti pod te zidove da vidim šta je dolje. Možda jednom drugom prilikom”.

“Ajmo, Piroškaaa!!”. Dolepršao je taj vrckavi simpa pas i pitao se Leopold jesu li i djeca u starome Rimu imala kućne ljubimce?

Vratit ćemo se mi brzo, a do tada pozivam vas sve da posjetite riječki ARHEOLOŠKI PARK.


Ilustracija: Goran Radošević, objavljena u prvom tiskanom Brickzineu (lipanj, 2018.)