Kada se spoje filozofija i humor nastaje ovaj vrh za tvoje ruke ispod klupe!
Majice pokazuju trendove koji potraju godinu-dvije. Tako su ove jeseni Charlie Brown i Snoopy na mnogim majicama kratkih i dugih rukava.
Ne smeta me to, tim više kada čujem da nositelji znaju imena likova. I drago mi kada ti isti nositelji znaju da postoji animirani film Charlie Brown. Za novinski strip serijal Peanuts, kojega je osmislio Charles M. Schulz (1922-2000.), ne znaju baš svi.
Što bi Schulz rekao o majicama koje krase Charlie, Snoopy i ostatak ekipe (Lucy, Linus, Woodstock)? Bi li blagim kimanjem glave odobrio tu garderobu ili počeo gubiti živce?
Ne bih znao.
Ali znam da bi Billa Wattersona (1958.) smetalo kada bi likove iz njegovoga strip serijala Calvin i Hobbes počeli štancati na majicama. Watterson je uspio izvojevati borbu protiv kapitala – likove dječaka Calvina i tigra Hobbesa teško da ćete vidjeti na majicama, šiltericama ili školskim bilježnicama. Pokazao je stav i zadržao ga, što cijenim. Mada bih rado nosio majicu na kojoj je vragolasti Calvin (i njegov sudrug Hobbes).
Wattersonov novinski strip serijal Calvin i Hobbes trajao je deset godina – započeo je 18.11.1985., a završio 31.12.1995. U studenome 2015. godine objavljen je naslov Calvin i Hobbes, prva zbirka, ali do sljedećih knjiga nije došlo. Ove je jeseni izdavačka kuća Fibra krenula s objavljivanjem ovoga strip serijala koji je s razlogom hvaljen i popularan te objavljivan diljem svijeta – za početak, objavljene su prve četiri knjige (Calvin & Hobbes; Pod posteljom nešto slini; Na Yukon! i Čudobića s drugog svijeta) od planiranih jedanaest knjiga.
Tko su Calvin i Hobbes? Calvin je dječak, star šest godina, školski primjer zahtjevnoga djeteta koje nije nedisciplinirano. Bistar i znatiželjan, pun energije i bujne mašte, rado kontrira autoritetima i krši zadana pravila. Iskušavanje i probijanje postavljenih granica Calvinu su svakodnevica.
Daleko je on od idiličnoga djeteta kojega bi svatko poželio. Samovoljan je i rječit, jezičav i bahat, ali nije hrabri heroj koji se ničega i nikoga ne boji. Ipak je dijete, muče ga dječji strahovi za koje je najviše upravo on zaslužan. Privlači ga zabranjeno voće, ono što nije namijenjeno djeci njegove dobi, gledao bi filmove zvučnih naslova (pretežno filmovi strave i užasa), a onda kasnije muku muči sa čudovištima ispod kreveta.
Napredan je u poznavanju neprimjerenih djela, a u školi nije briljantan (naročito ga muči matematika). Stara učiteljica Wormwood simbol je terora, naporno stvorenje. Nju i druge učitelje te ravnatelja, gospodina Pljunka, Calvin zamišlja kao ljigava čudovišta protiv kojih se mora boriti. U njihovom društvu on postaje opaki svemiroplovac Spiff.
Probleme mu stvara školski nasilnik Moe, a stalno se sukobljava i sa Susie Perkins, djevojčica koja mu se sviđa, ali on to, naravno, nikome ne želi priznati. Calvinu je izražavanje osjećaja katkad slabija osobina. Želi biti neovisan; voziti automobil, posjedovati bacač raketa i imati više slobode, u čemu ga priječe roditelji koji se znaju posvađati kada Calvin nešto zezne. Onda počnu komentari tipa „vidi što je napravio tvoj sin“, klasično prebacivanje krivnje.
Sukobi i nadmudrivanja s roditeljima kod Calvina nisu rijetkost. Mama je kućanica, što je dobro jer, netko stalno mora imati Calvina na oku, no to mamu košta živaca. I tata je podosta kratak na živcima, lako se razdraži jer Calvin je uistinu zahtjevno dijete non-stop. Pretežno prozru njegove trikove i lude zahtjeve. Bude slučajeva kada ignoriraju njegove prohtjeve i nestašluke, ali najčešće njihove reakcije budu veoma burne. Opravdano burne.
Nisu jednom mama i tata požalili što imaju tako zahtjevno dijete. Mlada djevojka Rosalyn, koja katkad dadilja Calvina, uspijeva ga držati pod kontrolom. Njezine su metode efikasnije od roditeljskih, štošta bi mogli naučiti od Rosalyn.
A tko je Hobbes? Plišanac, tigar. Calvinov najbolji prijatelj. Živ u Calvinovoj glavi. Običan plišanac za Calvinove roditelje. Gdje je Calvin, tu je Hobbes – jedan nikamo ne ide bez drugoga, čak ga prati i u školu (hej, ipak Calvin ima tek šest godina!). Podržava ga u vratolomijama, dijeli s njim strahove glede čudovišta ispod kreveta.
Katkad vode filozofske razgovore o smislu, sudbini, postojanju i ljubavi, ali pretežno vrijeme troše na zabavu. Svađaju se kada treba priznati ili podijeliti krivnju za počinjene greške. Nadmudruju se. Nadopunjuju se. Najbolji su prijatelji. Nije najveća pomoć kada Calvinu zapne u matematici.
„Pa Calvin i Hobbes su par iz pakla!“ mogli biste reći ako ste roditelj. Calvinov centar za ego stalno je uključen; potreba za smicalicama jače su od njega i ne može im odoljeti. Nije obazriv, on je sebi na prvom mjestu.
Poduzetan, ima smisla za biznis i originalne ideje kako namaknuti novac, u čemu ga sprječavaju roditelji koji su nerijetko na rubu živaca i ponekad se razilaze glede metoda kojima nastoje Calvina zaustaviti ili ga nagovoriti na nešto (tata zna metode kojima Calvina motivira na konzumaciju hrane koju inače redovno odbija, što mami ne odgovara). Premda je omjer snaga na strani roditelja, Calvin je često neslomljiv u nadmetanju s roditeljima pa su njihove bojazni opravdane.
Moraju ga stalno imati na oku, ne mogu ga ostaviti kod kuće samoga, to bi bila katastrofa. Trude se, ali nije im lako. Calvin im pije krv na slamku i poprilično uživa u tome. Nije oličenje idealnoga djeteta, no nije podao ili zao, samo je dječje zaigran i sebičan, obuzet motivima kao što su mutanti i kemikalije.
Donedavno bismo za Calvina i njemu slične pojedince automatski rekli da su zločesta djeca (iliti često zli), počastili ih grubim i teškim etiketama kojih se djeca kasnije teško riješe jer se čvrsto prilijepe za njih. Prisjetite se samo koliko su vam puta prije dvadesetak i više godina starije osobe rekle da ste zločesti. Za takvu djecu postoje kudikamo prigodnije riječi – nije li puno ljepše ako zahtjevnu djecu nazovemo nemirnima ili živahnima?
Ni Calvin ni Hobbes nisu zaribani, samo su u pretjeranoj mjeri nemirni, željni avantura. Nije da ćete imati dnevne ili noćne more kada pratite njihove avanture. Zgode kroz koje prolazi živahni dvojac obilježene su kvalitetnim humorom. Wattersonovi štosovi ne mogu se prepričati, tada izgube svaku draž. Wattersonov humor mora se doživjeti vlastitim osjetilima. Razgovori koje vode Calvin i Hobbes humoristični su i filozofski, a kako i ne bi bili kada su dobili imena po misliocima, povijesnim osobama – svećeniku Johnu Calvinu 1509-1564.) i filozofu Thomasu Hobbesu (1588-1679.)!
Watterson razumije kako funkcioniraju djeca, a kako djeluju odrasli – upućen je u dječju percepciju i oštroumne zaključke kojima se mi odrasli često divimo i smijemo u isto vrijeme. Watterson posjeduje snažnu pedagošku crtu jer, u protivnom ne bi uspio stvoriti strip koji je podjednako namijenjen djeci, ali i roditeljima.
I očajne situacije Watterson umije preokrenuti na smijeh, u stanju je izvući ono najbolje iz kaotičnih situacija kroz koje prolaze Calvin i njegovi roditelji. Serijal Calvin i Hobbes neće iznevjeriti ljubitelje kvalitetnoga humora (oni su u pravilu i vlasnici smisla za humor, jedno bez drugoga ne ide – tko voli humor, ima humor!).
Calvin i Hobbes jedan je od stripova koji mogu svakodnevno čitati, u svako doba dana. I ujutro, sav krmeljav, i navečer, između zijevanja. Poput osoba koje su zaista duhovite (a ne onih koji svom silom nastoje biti duhoviti u društvu), avanture Calvina i Hobbesa nikada mi ne dojade – Wattersonov humor ne gubi na svježini.
Ako se mene pita, ovaj serijal je najvažnije izdanje u 2019. godini. Dobro je što ga nisam čitao u osnovnoj školi, kada sam po pitanju ponašanja bio poprilično nalik Calvinu. Calvin bi mi tada bio idol i čvrsto opravdanje za počinjene nedoličnosti, a ja njegov vjerni sljedbenik. Ili bih mu bio konkurencija.
