Penkala našega Davida ovoga puta se uhvatila još jednog gejmerskog klasika koji je u 2019. godini doživio svoj remake.
Godina je 1999.-a. Auti još uvijek ne lete, jetpack živi samo na malenim ekranima, a još uvijek nismo osnovali koloniju na Marsu. Razmišljamo, ali ne ide.
Ja imam dvije godine i više-manje samo plačem jer imam plavu kosu. Verneova vizija budućnosti još nije ostvarena, ali na dobrom smo putu zahvaljući stroju pod nazivom – računalo. Za prijatelje komp. Eksperimentalne devedesete godine su iza njega, počeo se nalaziti u svakom drugom kućanstvu te mnogima postaje redom partner, prijatelj, u nekim dijelovima svijeta i drug.
No dok je računalo polako preuzimalo ulogu desne ruke u životima ljudi, jedan drugi krik tehnologije je počeo ovladavati dječjim svijetom – PlayStation. Za prijatelje plejka. U redu, izgovorio sam u ovome parafu jednu laž – plejka je ovladavala i odraslim svijetom. Imunitet za takve stvari ne postoji.
I to nas vraća na sudbonosnu 1999. godinu u kojoj nisu niti počeli letjeti automobili niti smo za Božić dobili jetpack, a bome nam se susjedi nisu počeli zvati Lapis Lazuli ili Margruthi.
Međutim, 1999. godine dobili smo Crash Team Racing za PS, četvrtu igru iz franšize Crash Bandicoot. Ispravak – ja je nisam dobio, ja sam još uvijek plakao što sam se rodio plav. Plakali su i mnogi drugi od sreće što su uspjeli doći do CTR-a koji je za mnoge označio početak sumraka – zatvaranje u sobe u petak te izlazak iz soba u ponedeljak tik prije busa za školu, posao, vrtić…
Bilo je tu puno obiteljskih oproštaja („Vrati nam se brzo sine“), izgubljenih prijatelja („Od svih si mene pogodio…“) te grickalica i sokova potrošenih u suludim količinama („Mamaaaaaaa, ima još onog soka?“). Šampioni iz tih dana se još pamte („Možda me nije išlo u školi, ali…“). CTR je postao dječja legenda bez da se potrudio…
Godina je 2019. Auti još uvijek ne lete, jetpack još uvijek postoji samo na malim ekranima (i možda Japanu) te još uvijek nismo osnovali koloniju na Marsu. Razmislili smo, ali i dalje ne ide (osim u filmovima, ali to nikad ne završi dobro). Verneova vizija budućnost čini se jednako udaljenom kao 1999. godine.
Računalo je odavno preraslo ulogu desne ruke te je postalo naš živčani sustav. PlayStation je dobio konkurenciju u obiteljskim domovima u obliku Xbox-a, Nintendo Switcha te Wii-a (u redu, ne Wii-a). Ja više ne plačem zbog plave kose.
Sada plačem jer smo kao i 1999. godine dobili Crash Team Racing u novome ruhu – Crash Team Racing Nitro-Fueled.
Ludiranja lude lisice i njezinih prijatelja
Predstavljen prošle godine, CTR Nitro-Fueled službeno je izašao 21. lipnja 2019. te mu nije trebalo dugo da ispuni postavljena očekivanja te da se pokaže dostojnim nasljednikom sada već ostarjela originala iz 1999. godine. CTR Nitro-Fueled predstavlja fuziju više faza CTR-a – u osnovi remake CTR-a iz 1999. godine, Nitro-Fueled u sebe je inkorporirao elemente iz Crash Nitro Karta iz 2003. godine te Crash Tag Team Racinga. Iako zvuči opasno, izvedeno je perfektno jer sjetna glazura koja krasi CTR ostala je netaknuta.
Prije doli se uhvatimo prakse, uhvatimo se brojeva:
- 31 staza stoji vam na raspolaganju; većinom preuređene iz starijih izdanja
- 25 mogućih vozača od kojih vam je na početku ponuđeno osam
- 5 game modeova – Adventure, Time Trial, Arcade, Versus i Battle
Brojke štimaju. Štima li igra? Itekako. Iako se danas riječ remake iskorištava, u ovome slučaju ona savršeno komplementira novome CTR-u koji je bio svjestan kako bez tate i djeda nema ni slave. Staze su redom osuvremenjene, kao i likovi koji su zadržali svoju specifičnost koja se očituje u izuzetno žarkim bojama koje prožimaju utrke.
Likovi nisu podvrgnuti nikakvim operacijama, dajući predaha zajednici nakon onoga što se dogodilo Sonicu. CTR ne bježi od svojeg identiteta već ga se čvrsto drži, znajući da su upravo likovi i živopisne staze ono po čemu ih se prepoznaje.
Gameplay je podignut na razinu više zahvaljujući ekstenzijama u vidu power slidinga te korištenju napravica ostavljenima vama na korištenje tijekom utrke. To su dva elementa koji čine razliku između šampiona i gubitnika u CTR-u jer ako ne uspijete ovladati tim elementima, nećete uspjeti ovladati ni stazama koje zahtijevaju te elemente ako želite preživjeti do samoga kraja utrke.
Vaši protivnici isto neće čekati da ovladate time te vam neće dugo vremena trebati da shvatite kako za pobijediti u CTR-u treba vremena i vještina. Međutim, jednom kada ovladate tim osnovnim mehanikama igra ulazi u zonu sumraka – zatvarate se petkom u sobu samo kako biste u nedelju izašli van jer je obiteljski ručak.
Iako su ovo igre koje svoj legacy temelje na multiplayer iskustvu s obzirom na to kako u životu postoji malo slađih stvari od pobjede nad svojim najboljim prijateljem, novi CTR nudi i single player kampanju koja se proteže kroz pet svijetova te ju je moguće proći pomoću dva načina – Classic ili Nitro-fueled.
Prva vas vraća u stara vremena – počinjete s jednom likom te završavate s jednim likom. Druga opcija dopušta vam promjenu vozača – pomalo menadžerski, ali dobro za vježbu. No, tu ćete primjetiti jednu frustraciju, sitnu, ali nametljivu. Naime, shvatit će kako možete biti najbrži na svijetu u CTR-u, ali nećete do zadnjih stotinjak metara moći pobjeći od šefa kojeg trebate pobijediti. Čemu? Znamo da sjećanja oblikujemo tako da budu savršena, ali postoji i drugih načina da ih razbijemo doli ovaj.
Izgubljeno ljeto u sobi
Kraj ovoga desetljeća vjerojatno će ostati zapamćen kao vrijeme kada smo odustali i od nastavaka frašiza te se samo posvetili buđenju starih divova koji su budno harali tržištem tijekom 20. stoljeća ili čak početkom 21. stoljeća. Zapalili smo original i sada uživamo u sigurnome, riziku koji su drugi uzeli prije nas. Novi CTR potpada pod taj trend, ali i kao remake spreman je za nekoliko godina ući u gejmerski kanon zahvaljujući poštovanju tradicije, implementaciji novih elemenata te savršenoj grafičkoj izvedbi.
Kada vidimo što se sve događa brojnim pop-kulturnim dobrima koje je novac u zadnjih godina unakazio, možemo biti sretni što je CTR uspio zadržati auru slavnih dana kada smo zaboravljali i na to što još nema letećih auta, jetpacka ili kolonija na Marsu.
Vjerojatno bi ja zaboravio i na plavu kosu da sam znao što je to 1999. godine ušlo u domove diljem svijeta. Sada znam.
