Tko doista dizajnira i stvara gradove? Za koga to radimo? Zašto lako prepuštamo prostor ružnom i nefunkcionalnom? Kada i koliko razmišljamo o djeci i roditeljima?
Gradske ulice, njihove funkcije i izgled obično uzimamo zdravo za gotovo.
Da nije tako puno bi češće i radikalnije pokušali utjecali na pločnike zatrpane automobilima, kockarnice i kladionice kao centre naselja, sve silne ružne zapuštene točke što nam upadaju u oči pri običnoj šetnji.
Nismo naviknuti postavljati teška pitanja, a često smo i nemoćni. Ipak, kakve gradove stvaramo za odrastanje po mjeri suvremenog čovjeka? Tko može pružiti najbolji odgovor? I među svjetski najpriznatijim urbanistima – odgovor je sve češće – djeca.
S jedne strane, sve je očitije da roditelji beba trebaju normalnije prostore za šetnju kolicima (razne stepenice, zakrčeni pločnici, nedostatak rampi na pješačkom prijelazu izazivaju jezu…), predškolska djeca traže adekvatne prostore za razvoj motorike (senzorne stazice, neoblikovana igrališta s prirodnim materijalima…), a školska za druženje, igru pa i pravu kreativnost (radionice, ateljei na otvorenom, mali kvartovski kulturni centri/knjižnice…).
Ali pitanje je i dublje od stvaranja sadržaja za djecu – da li djeca ili dječje potrebe trebaju imati ulogu pri samom urbanističkom planiranju?
Na svjetskoj razini zanimljivi primjeri i inspirativna kritična masa se gomilaju – svjetski raširen arhitektonski biro (ali i više od toga) Arup izradio je cijelu studiju “Designing for Urban Childhoods”, ugledni portal CityLab pitao se člankom “Kako dizajnirati gradove za djecu”, danski ArkiLab objavio dvije sjajne knjige “The City as a Classroom” i “Designing Cities with Young People”.
Sve je više zemalja koje zakonski određuju da pri razvoju neke zone, građevinske investicije i sl. u sam proces mora biti uključena zajednica, participativne pa čak i umjetničke aktivnosti ne bi li rezultat bio smisleniji i simpatičniji. Pa i djeca.
Čest je problem da urbanistički stručnjaci (akademskog ili birokratskog tipa) ne pitaju ni roditelje što misle, a kamo li djecu. Odluke se donose u odjelima na sastancima pred PowerPontovima, ponekad u kavanama, a ne pred mamama s jednim petogodišnjakom pod rukom i jednogodišnjakinjom u kolicima.
U kontekstu Rijeke, urbanistički i arhitektonski složene cjeline, tema djece i urbanizma svakako je nešto što ima perspektivu – grubi gradovi posebno trebaju potpuno nova, inovativnija i neobičnija rješenja. Određeni oblik poučavanja urbanizmu i uz njega vezanom aktivizmu može postati pridruženi dio razvoja Građanskog odgoja, a i riječ je o interdisciplinarnijem području koje uključuje znanja o urbanizmu, arhitekturi, dizajnu, pedagogiji, obrazovanju…
Naravno i rada Dječje kuće. Tehnologija nam uvelike može pomoći – jedna riječka ekipa razvija aplikaciju kvARt kojom svatko može smještati razne komunalne objekte po želji u ambijent ulice, naselja, igrališta.
Kao što vidimo tema odnosa djece i urbanizma odnosno stvaranja gradova nove generacija dublja je od pitanja da li u naselju ima dovoljno klasičnih dječjih igrališta parkića ili pak nostalgičnog razmišljanja o vremenu igranja “Indijanca i kauboja” oko zgrade.
Čak i po klišejiziranom pitanju dječjih igrališta/parkića možemo biti znatno inovativniji – pažnju skrećemo na danski kolektiv Monstrum – sjajna grupa kreativaca diljem svijeta oblikuje dječja igrališta inspirirana svijetom mašte, čudovišta, drugačijeg i neobičnog, a sve se razvija u suradnji s upravo onima koji će biti korisnici – djecom.
Dobri gradovi budućnosti su pažljivo dizajnirani s onima koji će ih preuzeti.
