Ana B. je “na papir” bacila ono što mnogi osjećamo i živimo.
Od kada je svijeta, samo mijena stalna jest. Dvadeset i prvo stoljeće nam je donijelo puno novina, ubrzani stil života, manje vremena za obitelj i prijatelje, brojne vidljive i nevidljive promjene. Roditeljstvo je doživjelo revoluciju u poimanju odnosa prema djeci, a s pojavom „prirodnog roditeljstva“ (ako izaberemo taj stil odgajanja djece) doživjeli smo još jedan viši stupanj u evoluciji odnosa roditelj – dijete.
Međutim, s pojavom pandemije koronavirusa, došlo je do znatnog pomaka u doživljavanju vremena, odnosa prema poslu, djeci, kupovanju, slobodnom vremenu, prirodi… Na neki način virtualno je nadjačalo realno a djeca i roditelji su se našli u do sada neviđenim uvjetima. Ovi uvjeti se mogu iskoristiti za napredak, kako kaže stara narodna poslovica „u svakom zlu neko dobro“. Moramo stalno gledati naprijed, prilagođavati se novim situacijama i pokušati ne izgubiti ono ljudsko, ono dostojanstveno u nama ljudima. Planeti Zemlji nismo potrebni, ona će se snaći bez nas sasvim dobro. Ljudima je potrebna evolucija da bismo bili dostojni uopće živjeti na ovoj predivnoj Planeti. Ovo su neke od ideja koje pokušavam prenijeti svojoj djeci. Svaka generacija treba ići za stupanj više u svojoj svjesnosti a ne samo u tehnološkom napretku.
Sve je digitalno, a sve fali..
Mama sam dvoje djece, curice od tri godine i šestogodišnjeg dječaka. Sin je proslavio šesti rođendan u uvjetima izolacije, prijatelji iz vrtića su mu preko Viber grupe poslali video čestitke, tata je sudjelovao u puhanju svjećica putem video poziva iz Finske jer je trenutno tamo (taman pred izbijanje pandemije otišao na teren), nono, nona i teta su nazvali. Sreća u nesreći, roditelji su kat ispod pa mogu barem do lokalnog dućana bez da moram djecu s maskama i rukavicama voditi da čekaju u redu s dvometarskim razmakom (posebno trogodišnjakinja!).
Uvjeti izolacije i ostanka kod kuće su različiti ako živite u stanu ili u kući s dvorištem, ako ste sami ili je oboje roditelja kod kuće, ako morate brinuti o starim i bolesnim roditeljima (koji ne izlaze iz kuće jer su rizična skupina) ili vam oni mogu čak i pomoći (skuhati kokošju juhu), ako imate prijevoz ili ne. Dogodilo se da sam ostala i bez prijevoznog sredstva, lagani sudar baš pred početak korone (sudbina!) i sada auto stoji na servisu jer dijelovi ne dolaze, kamioni ne prelaze granice, osim onih s nužnim teretom. Mehaničar koji je radio auto dao je otkaz (službena verzija servisa, ili ga je dobio?) ne javlja se na telefon, na servisu totalna nervoza kada ih nešto pitam. Došlo je proljeće, pas mi je pun krpelja i buha, šuma je odmah kraj kuće, ogrlicu sam srećom naručila online ali će biti dostavljena tek za desetak dana…Vježbam strpljivost, snalažljivost, kreativnost.
Ipak, i u najboljim uvjetima, djeci nedostaju društveni kontakti, osjeća se neka „nevidljiva sprega“ i znaju mi reći „—kada prođe Korona…“. O koronavirusu pričaju kao o nekoj osobi, entitetu koji je došao i proces života stavio na čekanje. Netko je stisnuo pauzu i sada čekamo. Trogodišnja djevojčica uživa, njoj je super malo se svađati s bratom pa malo igrati s mamom i tako joj dani prolaze. Kod šestogodišnjaka osjećam nervozu koja se mora filtrirati kroz crtanje, pisanje, ponekada i …vrištanje. Bitna je dob djeteta, karakter, činjenica da li dijete ima braću ili sestre i kako se slaže s njima…Srećom pa su predškolske dobi, mislim da je roditeljima s djecom koja pohađaju online nastavu puno teže.
Krize
Dan nekako drugačije traje, vrijeme drugačije klizi. Zbog svoje osobnosti pokušavam strukturirati dnevni ritam. Iako, ponekada pustim da samo proleti vrijeme i čekam izmjenu jutra u noć, izmjenu dana u tjednu. Dječica su ranoranioci, na mamu, bude se oko 6 i pol, ujutro pravimo svježi sok od naranče, jedemo voće i gledamo omiljeni HTV 2 s odličnim glumcima i još boljim crtićima.
Presvlačenje, doručak (omiljena palenta ili proso s kozjim mlijekom i domaćim livadnim medom) pa igra…Bude svakako, bratska svađa, tuča, pa faza velike ljubavi i prijateljstva, pa faza konstantnog zahtijevanja „mama…ja bih crtiće, mama ja bih u parkić, mama….mama…“ tisuću puta na dan.
Uglavnom do 10h ujutro moram riješiti barem dvije svađe, krize, plač, mirenje, još ako imam online radni dan, moram si skuhati jaki čaj od kamilice da bih pronašla način da ne eksplodiram (udah, izdah, vježbe joge, meditacija, vizualizacija, koncentracija na pozitivno, ignoriranje negativnog). A kada ništa ne pomaže, upalim crtiće i s trunkom grižnje savjesti gledam u nevidljivu točku na zidu dok dječica hipnotizirano prate slike na ekranu. A kada zakašlju ili se požale da ih boli uho ili padnu i razbiju koljeno, sledim se, pomislim : ajme, samo da su zdravi, kako ću do doktora u ovim uvjetima. Ponekada jednostavno ne znam kako ću izdržati do navečer, do trenutka kada sklope svoje male oči i odlete u svijet snova.
Pokušala sam uvesti tjelovježbu u svakodnevicu. Šestogodišnjak inače ide u sportski vrtić i jako je živ a malena trogodišnjakinja jako voli glazbu i ples. Imamo dvije prostirke za jogu i kućni trampolin, kućnu njihaljku, tako da često vježbamo jogu, judo (šestogodišnjak nas uči jer je počeo trenirati ove godine i jako mu nedostaje) ili samo plešemo i skačemo. Poslije ručka trogodišnjakinja ide spavati a stariji braco ili crta ili se igra ili gleda crtiće na RTL Kockici, igramo „Čovječe ne ljuti se“, „Križić-kružić“….
Ako je lijepo vrijeme i nema „opasnih čestica u zraku“ popodne idemo u vrt, u pješčanik, vozi se bicikl, romobil u krugu dvorišta, mijesimo tijesto, crtamo s raznobojnim kredama po betonu, učimo razlikovati ljekovite biljke (lavanda, ružmarin, kadulja, rosopas, čuvarkuća, alojavera…), izrađujemo zmajeve od recikliranog materijala (što god nađemo u kući). Sa susjedima komuniciramo iz daljine, dovikujemo si s balkona, mašemo si…
Zajedno radimo
U šumu ne idemo iako je blizu zbog krpelja, iz iskustva znam da su djeca omiljena meta za krpelje. Uglavnom, ne izlazimo iz dvorišta. Napravila sam veliko čišćenje igračaka, materijala, otpada i svega ostalog što bi moglo poslužiti za igru. Zajedno kuhamo, obavljamo sitne kućanske poslove (vješanje rublja, usisavanje, bacanje smeća, sadnja cvijeća…). Navečer se čitaju slikovnice (srećom imamo ih dosta u kućnoj knjižnici), pričaju priče, igramo se kazališta.
Do 21h dječica budu u dubokom snu a mama ima vrijeme za sebe, da na miru nazove tatu bez da joj upadaju u svaku drugu riječ ili da jednostavno popije kakao na miru. I tako dani prolaze u jednom ustaljenom ritmu.
Virtualno, realno, kreativno, fleksibilno – potpuno novo poimanje vremena, odnosa i svijeta u kojem živimo.