Nije sve u videoigrama – ima nešto i u onim starim dobrim društvenim igrama. Stoga nas je Sara odlučila provesti i upoznati sa svojim čarobni svijetom zmajeva, tamnica i – lego kockica?
Nedjelja je ujutro, podižem slušalicu telefona, tipkam broj i nervozno iščekujem glas koji ću čuti s druge strane. „Halo?“ – progovori ipak majka, iako sam se nadala da ću čuti prijateljicu s kojom mogu odmah prijeći na stvar. „Dobar dan, Sara je pri telefonu… na drugoj strani.“ – pomalo se petljam, a sve u nadi da budem dovoljno pristojna da ne razljutim roditeljska božanstva na ovaj divan dan. „Mogu li, molim Vas, dobiti Mateu na telefon?“ – glasila je čarobna formula za koju je onodobno svaki klinac vjerovao da ima moć opčinjavanja svekolikih mama i tata, menadžera slobodnog (ali i „poslovnog“) vremena svojih malih superzvijezda. „Evo, samo malo.“
„Odlično“, mislim si, „prvi quest uspješno izvršen“, dok iz slušalice slušam dernjavu nastalu u potrazi za izgubljenim članovima obitelji u kućnim labirintima. „Molim?“ – javlja se tanji glasić od majčinog. Ah, napokon imam pravu osobu. „HejSarajeidemovan!“ – izgovaram dok zaboravljam udahnuti jer, znate kako to ide: kad ste s prijateljima, vrijeme odjednom iz rukava istrese brzinu Usaina Bolta i razbija zvučni zid u letu. „Ajoj, ne mogu, u kazni sam.“ „Kakve si je kazne, za ime sveto, sad uspjela navući?!“ – njurgam u sebi. „Ali“, nastavlja ona, „znaš da tebe moja mama voli, daj ako ju ti pitaš, sto posto će mi pustit’.“ Nakratko ostajemo u tišini dok u konačnici ne odlučim da ću i ovaj put izvući kartu „pristojne prijateljice koja dobro utječe na vašu kćer“. Duboko udahnem i mlateći rukama po zraku prizivam svoje pregovaračke sposobnosti onako kako šaolinski učitelji skupljaju svoj chi. Srećom, moji roditelji nisu u blizini da me neugodnim pogledom podsjete da se još uvijek nalazim u našem hodniku, a ne budističkom hramu. Kažem srećom jer nam moja mantra ovaj put ipak osigurava nekoliko sati bezbrižnog igranja – makar do ručka. Usput ćemo pokupiti prijateljicu čiji roditelji nisu baš tvrdi orah, pa ih možemo na licu mjesta suočiti sa kritičnošću situacije: „Draga mama Zorić, nadam se da razumijete da je vaša kći presudan član Fantastične trojke, a nama nikako ne bi bilo u interesu provocirati univerzumske sudbine s Fantastičnom… dvojkom(?).“ I tako bî uspješno obavljen i treći quest.
Skoro dvadeset godina kasnije, telefoni se više ne mogu „poklopiti“, a mame i tate su davno odlučili proslijediti svoj menadžerski posao svojim sada više ne tako malim zvijezdama. Ipak, neke su stvari ostale iste.
Nedjelja je ujutro. Uzimam svoj pametni telefon (a što se mene tiče, pametnim je postao još onda kad me odriješio pokore stajanja nad „telefonskom stanicom“ zapetljana u klupko kabela, i da ne spominjem blaženi trenutak rastavljanja telefonske i internetske veze – ruku na srce, nisu bili jedno za drugo), tipkam poruku u Messenger: „Krećem, imam voće i slatko!“. S druge strane stižu odgovori: „Nosim sladoled i sokove“, „Imamo mlijeko, grickalice“, „Odlično, mi ćemo pristaviti kavu“. Pripreme su ozbiljne jer i nakon toliko vremena ipak nismo zaboravili na ozbiljnost questova koje nedjeljna jutra stavljaju pred nas. Ne radi se ni o pukoj slučajnosti da je fora baš u nedjelji, ipak je ona najbuntovniji dan u tjednu – taj je dan i najteže odrasti: na fakultetima nema predavanja, pošte i banke ne rade, pa ne možemo ni platiti svoje račune, državne službe primaju dokumente tek od ponedjeljka, stomatolog nas je naručio tamo u srijedu, a ni našem radnom mjestu vjerojatno nećemo pretjerano nedostajati makar do sutra.
I što nam je onda činiti? Pa, pripremiti hranu, spakirati mačeve, bodeže, lukove i strijele, oklope, svijetleća jaja, ljekovite napitke, nevidljive torbe, knjige s čarolijama, magične rune, eterične prahove, čarobne štapiće… i s „Fantastičnjacima“ krenuti u nove avanture!
Čekaj, što?
Pa da. Nemojte reći da ste mislili da je igra rezervirana samo za djecu, to bi bilo poprilično nezgodno. Ili da odrasli znaju igrati samo šah i karte. Dozvolite onda da vas podsjetim na dva cool lika: Garyja Gygaxa i Davea Arnesona, a zatim i upoznam sa Senshu – kenku bard(ic)om, karizmatičnom čovjekolikom ptičurinom koja svoje dane provodi sa šarolikom ekipom smucajući se podzemljima Noture, gubeći se u živičastim labirintima, rješavajući zagonetke u monumentalnoj knjižnici s knjigama pospremljenim u njezinoj eterskoj dimenziji, a sve to pronalazeći pritom najneobičnije magične predmete i susrećući najčudnija bića koja vam mogu pasti na pamet. Da nije bilo Gygaxa i Arnesona sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad su razvili igru „Dungeons and Dragons“, danas ne bi bilo ni Senshu ni njene družine. A da nema trećeg cool lika, ne bi postojala ni prašnjava kamenita luka Hinterlanda, knjižnica Duke’s archives s pregrštom Indiana Jonesovskih zakučica, skrivenim prostorijama i pomičućim stepenicama, mirno idilično selo Farron u podnožju planina koje vrve goblinskim rudnicima i zastrašujućim harpijama, a ponekad postaju i poprište obračuna divova većih od njih samih.
Ta cool osoba koja pred nas prostire novi svijet da se snalazimo u njemu je Dungeon Master ili DM (di em) od milja. Dungeon Master je, prema tome, glavni storyteller – voditelj priče, a ako imate DM-a kakvog ima Senshu i njena ekipa, ne ostaje sve na priči. Tako zlatnici kojima vas je nagradio gradonačelnik nakon što ste ga riješili hobgoblinskih napasti odjednom zaista zazveckaju u vašim rukama, dokument-scroll kojim vam Guverner Muring daje vlasništvo nad Monberalom i u stvarnom životu možete unscrollati, a Duke’s archive vas jedno nedjeljno jutro dočeka u obliku „prekometarske“ LEGO makete.
Pa osim što imate Dungeon Mastera kojeg biste mogli samo poželjeti, što vam još treba? Krenimo s listovima koji sadrže karakteristike vašeg lika, dodajmo listove s čarolijama (spellovima), set D’n’D kockica, olovku i gumicu, po mogućnosti papire za vođenje zabilješki i… mnogo mašte. Možda ste pomislili kako silna papirologija više spada u birokratske urede nego u jednu igru, ali znate kako se kaže – „pametni pišu, a… oni drugi ne“, a D’n’D je igra koja ne samo da donosi pregršt mogućnosti koje je teško tek tako pospremiti u mentalni registar, nego ćete (ako vam se svidi) vjerojatno zaglibiti u njoj igrajući je – godinama. Dobro ste pročitali, godinama. Iako u fantastičnom svijetu prolaze tek tjedni, pa bi Senshu možda i znala nabrojiti ona neobična imena trinaest ključnih lokacija o kojima je Charsi govorila, a koje mogućno skrivaju artefakte kojima se oslobađa poluboga Hellion lisicu, Sara iz ove druge stvarnosti bi se jedva mogla sjetiti što je jutros obukla kad biste joj pokrili oči.
A ako je išta važno imati na pameti tijekom igre je upravo to – da vi niste vaš lik. Drugim riječima, vi ne znate što zna on i on ne zna što znate vi. Iako djeluje zbunjujuće, u tom leži najveći dio čari role playa. Upravo iz tog mjesta izranjaju iznenađujuće situacije koje nas zabavljaju i stavljaju pred izazov kreativnog mišljenja: „A što dalje?“ Da je Khan, malo njuškavo biće lisičjeg obličja sa svrakovsko-hrčkovskim nagonom skupljanja svega što svjetluca i blješti, znao ono što je znao njegov „glumac“, vjerojatno se ne bi našao proždrt želatinoznom tjelesinom ljigavog čudovišta ili si nanio nekoliko bodova štete (damagea) na svoje „zdravlje“ (hit points) kad je eksperimentirao ispijajući tekućinu za koju je vjerovao da će mu osigurati prolaz kroz portal (na kraju ipak jest!). Jednako je tako i Frosta, moćnog poluvilenjaka čarobnjaka (sorcerera), koštala njegova znatiželja kad se namjerio na uklete predmete i najprije si priuštio nesvjesticu pokušavajući čuti što mu govori prazna ljuštura školjke, a zatim navukao na sebe kletvu kad je potegnuo tekućinu iz vrča zbog koje mu je još dan danas svejedno pije li ujutro najbolju kavu ili navečer osvježavajuće pivo – njegovi okusni pupoljci jednoglasno se slažu da je riječ o bezukusnoj vodi.
Ipak, da ne bismo pretjerano zaglibili u pozitivističkim proračunima i zaključali sudbine naših likova prema njihovom podrijetlu, vještinama i karakteru (iako se već to samo po sebi čini dovoljno nepredvidljivo za dosljedne „dramske inscenacije“), po potrebi ćemo zarollati D’n’D kockice koje, naravno, nikad ne „padnu“ onako kako biste očekivali. Ako ćemo pravo, većina kockica nisu ni kockice, a ona koja vam najviše zaljuti situaciju ustvari je ikosaedar – začin na dvadeset načina.
Stoga vaš lik može biti ekspert u rukovanju lukom i strijelom (kako bi se u igri reklo, to su njegove proficiencies), ali odluči li kockica da je vještog Athosa baš tad zasvrbjelo nešto u cipeli, njegova strelica promašuje putanju i – završava u ramenu njegove suputnice, Senshu. Ali nije sve samo ni u začinjavanju velikih stvari, kao ni u stvarnom životu. Ako vam se ikad dogodilo nešto slično tome da morate provesti cijelo ljeto u krevetu zagipsanog stopala jer ste ovaj put nekako uspjeli zaraditi dvostruki prijelom kad ste maznuli malim prstom u krajičak namještaja (minuta šutnje za sestrino izgubljeno ljeto), onda će zasigurno doprijeti do vas i situacije kada se zbog rollanja jedinice (natural one, nat1) faceplantate po podu, slomite što se slomiti da i oduzmete hit points svom liku samo jer ste htjeli skočiti s jednog bezazlenog zidića (minuta šutnje za Uhurino bolno lice).
I u konačnici dolazimo do trešnje na vrhu torte, onog čega bi se nazvalo vašim osobnim kreativnim fiks idejama koje Dungeon Masteru navuku veo zbunjenosti na lice, a obično započinju nekako ovako: „DM Ginko (isto tako od milja, kad zazvoni Zrinkovo pravo ime, znate da je situacija postala sasvim ozbiljna), a jel’ mogu ja probat’ napravit’ (unesite na ovo mjesto jednu od najbedastijih ideja koje vam u tom času padaju na pamet)?“ Ako ste Uhur, poluvilenjak druid, u laganoj panici dok za vama trči hobgoblin izvire sljedeća ideja: „DM Ginko, jel’ mogu ja probat’ bacit’ ovu nogu od stola na hobgoblina?“ Najprije slijedi trenutak tišine, zatim DM-ov pogled prema listu s milijun mogućih čarolija koje vam stoje na raspolaganju, potom nevjerica jer ste iz nekog razloga jutros uopće sa sobom odlučili uzeti baš nogu od stola i konačni uzdah zaključen sa „Pa… probaj.“ I rollanjem dobra božanstva ikosaedra tako polučuju ni manje ni više nego natural 20, nevjerojatno pogađanje i damage koban po život nesretnog hobgoblina.
Ako vam cijela ova ideja zvuči imalo zanimljivo, možda je vrijeme da i vi skupite svoje fantastično društvo, odaberete vlastiti buntovni dan i prepustite se vrckavom osjećaju zajedničkog stvaranja novih priča.
