Gdje se skrila Lina: priča o tome kako smo svi različiti, ali opet isti
Još jedan dan, još jedna divna slikovnica!
Danas ću vam pisati o jednoj zanimljivoj i poučnoj slikovnici naslova Gdje se skrila Lina autorice Jelene Pervan, koja je krajem listopada predstavljena u Dječjoj kući. Ova slikovnica nastala je u okviru hvalevrijednog projekta Rinkluzija – Riječki model podrške učenicima s teškoćama, a sve s ciljem učenja djece o važnosti poštivanja različitosti, ravnopravnosti i uključivosti. Slikovnicu je ilustrirala Kristina Penava, magistra ilustracije osječke Akademije za umjetnost i kulturu.
Upoznajmo Linu!
Priču o Lini priča nam dječak Vigo koji ide u drugi a razred. U njegovom razredu ima različite djece – neka imaju 8 a neka 9 godina, dok Lina ima 10 a njen pomoćnik Mario 32.
Pitate se, zašto Lina ima pomoćnika? Zato što je Lina djevojčica s teškoćama u razvoju i ponekad joj je teško pričati, čitati i hodati, a u tim slučajevima tu je (Super) Mario da joj pomogne!
Lini je možda teško obavljati neke stvari koje mnogi obavljaju bez teškoća, dok je u nekim drugim puno bolja od ostalih (na primjer, u plesanju svog izmišljenog plesa).
Vigo je dobro primijetio – svi mi imamo neke stvari s kojima nam je teško. Tako na primjer Vigo kaže kako mu je teško zavezati samom tenisice, njegovom prijatelju Bartolu teško je napraviti kolut unatrag, a njegovoj mami teško je voziti se u brodu. Svima je nešto teško, i to nas zapravo čini jednakima!
Imati teškoće nije tako strašno kao što možda na prvu zvuči, jer je svatko od nas poseban na svoj način, i svatko je u nečemu super! Teškoće ne bi smjele biti prepreka za prijateljstvo i razumijevanje.
Vigo priča kako ponekad nije najlakša stvar biti Linin prijatelj. Tako joj je Vigo jednom pričao priču, a Lina ga nije slušala već je gledala uokolo. Super Mario mu je objasnio kako Lina nije mislila ništa loše, i savjetovao da joj priču pokuša ispričati neki drugi put. Pa nije svima uvijek dan za slušanje!
Ono što je najposebnije kod Line je to da je s njom svaki dan drugačiji!
Jedan dan na Korzu…
Nakon što nas je Vigo upoznao s Linom, ispričao nam je dogodovštinu razredne šetnje Korzom jednog petka. Naime, dok su učiteljica i Super Mario razgovarali o nekim odraslim stvarima, djeci je bilo dosadno i odlučili su se igrati skrivača.
Birali su se timovi, a Linu nitko nije htio u svojem jer ponekad ne razumije pravila igre i sporija je od drugih. Vigo ju je htio pozvati u tim, ali je želja za pobjedom bila jača.
Tim u kojem je bio Vigo u jednom je momentu ostao bez igrača (eh taj zov prirode), a Vigo se predomislio i ipak odlučio pozvati Linu u svoj tim. Lina je bila presretna, a ono na što su svi malo zaboravili jest to da je Lina zapravo odlična u skrivaču! Toliko dobra da su je u jednom trenu svi tražili po Korzu, pa čak i učiteljica i Super Mario.
Vigo ju je na kraju pronašao, i to iza plašta od Hodača (svima nam dobro znanog riječkog kipa). „Pobijedila sam!“, rekla je Lina kroz smijeh. Vigo je u tom trenu pomislio kako se nikada ne bi sjetio sakriti iza Hodača, ali je shvatio da upravo zato što razmišljaju toliko drugačije su tako dobar tim!
O važnosti inkluzije, prijatelja, i zajednice
Ova slikovnica ukazuje na jednu jako važnu stvar, a to je važnost inkluzivnog odgoja i obrazovanja. Inkluzija je velika riječ za uključivanje. Takvo obrazovanje i način rada i učenja u školi primarno se brine o tome da sva djeca imaju jednaku priliku za napredovanjem i učenjem, te ako se u razredu nalazi neko dijete s teškoćama, jako je važno pristupiti mu/joj na način na koji će najbolje iskazati ono što može i zna!
Tako je i naša Lina djevojčica s teškoćama u razvoju. Točnije, Lina ima poremećaj iz spektra autizma, a kroz ovu slikovnicu možemo dobiti mali uvid u njen unutarnji svijet, ali i razmišljanja njenih prijatelja. Djece poput Line ima svugdje oko nas, a ono što je naš najveći zadatak po tom pitanju jest pokazati im da se nikada ne trebaju skrivati, rekla je autorica Jelena.
U tome veliku ulogu igra zajednica koju činimo svi mi. Jedna od takvih zajednica je razred, odnosno škola, mjesto u kojem provodimo jaaako puno vremena. Jako je važno da je škola (i razred) mjesto prihvaćanja, učenja, poštovanja i jednake prilike za svih! Svaki se učenik uvijek treba osjećati primijećenim, prihvaćenim i uvaženim, točno onakav kakav jest!
Svako dijete, bez obzira na teškoće (velike ili malene) želi biti prihvaćeno, a na svima nama je da se nitko nikada ne osjeća odbačeno. To je jako ružan osjećaj, i važno je uvijek imati razumijevanja i poštovanja prema drugima. Svatko od nas je uspješan, pametan i poseban na svoj način, te svatko ima pravo na prijateljstvo i prihvaćenost!
U slikovnici upoznajemo i Marija, odnosno, Super Marija, Lininog asistenta u nastavi. Lini je ponekad teško govoriti, pričati, hodati, pisati i učiti na nastavi, a njena prilika za učenjem ne bi smjela biti smanjena radi njezinih teškoća. Zato Lini Mario pomaže, i svako dijete koje ima teškoće zaslužuje imati svojeg pomoćnika!
Vigo i Lina nam kroz svoje divno prijateljstvo pokazuju kako smo svi drugačiji, ali istovremeno i isti. Nema razloga da Lina ili bilo koje drugo dijete radi svoje različitosti bude odbačeno na bilo koji način. Svatko treba osjetiti ljubav i pripadanje.
Ono što uvijek možemo je pomoći jedni drugima, biti zainteresirani za tuđe priče (ali i poštivati ako nas u tom trenu ne žele ili ne mogu slušati), cijeniti tuđe mišljenje i prihvatiti se u našoj različitosti. Bilo bi dosadno da smo svi baš isti, zar ne? 🙂