Kratkometražni dokumentarni film „Gurati naprijed u isti je čas jedna lokalna priča s kojom je upoznata šaka ljudi, jedna globalna priča s kojom je (ili bi trebala biti) upoznata šaka generacija te jedna ljudska priča s kojom će se jednom (neizbježno) upoznati svi. Kroz priču o skupini ljudi s invaliditetom koje je spojila košarka u kolicima, Mirko Žorž nam je ponudio priču o ljudskoj tvrdoglavosti, neumoljivosti jednoga da se vrati onome čemu smo od silnog ponavljanja zaboravili odrednice – „normalnom“ životu.

Nakon višemjesečnih priprema, Gurati naprijed je premijerno prikazan zadnjeg dana Liburnia Film Festivala gdje je svoje mjesto našao među filmovima izvan konkurencije. Film prati priče ljudi koje u jednom trenutku njihovih života zadesila nesreća koja ih je prikovala za kolica (ili ih privezala za štake) te izbacila (nakratko) iz „normalnoga“ svijeta. Ovdje u priču ulazi košarka u kolicima (KKOIK) kao uže za spas, sredstvo protiv loših misli, sredstvo koje za cilj ima reći kako nitko ne može odrediti normalno te kako život ne završava u trenutku kada se nađemo izvan onoga što mi percipiramo kao nenormalnim ili kao nešto zbog čega više nećemo moći biti ono što smo možda htjeli biti ili ono što smo bili.

Pored tri cjeline koje sačinjavaju film, u sam dokumentarac ubačen je i četvrti, dodatni, dio posvećen treneru, vozaču, kuharu, fotografu, igraču, fizioterapetu (itd.) Siniši Kuhariću, osobi bez koje cijeloga ovoga projekta ne bi bilo. Kao novinar sam osuđen na sumnju te okretanje leđa kada se počnu nizati pohvale, ALI u ovome slučaju nijedna riječ nije promašila svoj cilj. Zašto? Zato jer Siniša je “gad”, osoba koja je potrebna svakoj organizaciji koja želi nešto raditi s ljubavlju i uspjeti. On je baš “gad” jer ne želi da nešto propadne kako treba nego da uspije kako treba. Baš je “gad” što stalno traži pozitivno u hrvatskoj košarci, u sportu, u ljudima, u projektima. Da, baš je “gad” što radi sve kako treba i želi i voli. Da, baš je “gad” što me natjerao da ga počastim sa ovim komplimentima te mi tako poremeti mir. Neka se napokon čuje za ljude koji u tišini rade jer ih se (od)uvijek prebrzo zaboravljalo. Zašto? Jer im to nije ni važno.

U fokusu nije košarka – u fokusu su ljudi koji iz nesreće prelaze u sreću jer shvaćaju kako iako možda ne mogu hodati, oni se mogu kretati. I to bome kako. Film nam poručuje kako, ako vi tako odlučite, možete i dalje živjeti život do krajnjih granica. Još važnije, film nam želi reći kako invalidi nisu oni drugi ljudi. Samo su ljudi kao i mi. Cijeli film zaokružuje pogled u budućnost u kojoj se igrači vide još uvijek kao igrači – samo bolji i sretniji. Time film završava jedan ciklus koji započinje u nesreći, a završava u sreći.

Ovo nije promo za košarku u kolicima u Kostreni. Kao što sam rekao, to je globalna priča nastala u malenom krugu ljudi koje je spojila nesreća. Ljudi koji zapnu na toj prvoj razini razumijevanja dokumentarca, protratili su (još jednu) priliku za razumijevanjem života. Da – svojih života. Zato jer ovaj dokumentarac snimljen na budžetu sazdanome od zraka i volje nam govori kako život nije beznadan te kako nismo sami. Samo nam je potrebno pružiti uže, priliku, bilo to košarka ili neka druga aktivnost ili mogućnost da se vratimo u društvo i shvatimo kako nismo nikada prestali biti normalni. Da – vi možete izbjegavati pogledati se u ogledalo cijeli svoj život i govoriti si da je vaš život poslije, bilo prometne nesreće ili otkaza ili ljubavnih problema gotov. Međutim, zašto? Čemu? Nismo sami. Dokumentarac je to potvrdio na lokalnom primjeri. Razmislimo onda koliko ljudi sa istim problemima ima na regionalnoj razini, kontinentalnoj razini

Da, tako je. Nema tu racionalnog odgovora. Zato vam i preostaje jedino pogledati se u ogledala i, napokon, početi gurati naprijed.

Prije nekoliko mjeseci smo vodili intervju s redateljem Mirkom Žoržem, tako da ako vas zanima cijeli proces nastanka filma možete pročitati ovdje.