Krenimo s pisanjem u prvom u licu jednine. Izuzetno osobno, izuzetno popularno, rijetko kada kvalitetno.

Imao sam prilike ovoga ljeta otputovati u Prag i Budimpeštu gdje sam leđnim stilom trošio bogomdane tjedne odmora na Vltavi i Dunavu. Pao je i putopis tijekom puta, ali samo u vodu. Možda i bolje jer internetska bespuća danas vrve putopisima kojih se ne bi posramio ni Antun Nemčić. Možda neki moderniji bi, ali Nemčić bi vratio svoje Putositnice u ladicu. No, možda postoji još jedan bolji razlog zašto upravo sada ne čitate putopis (odu radosti Mitteleuropi!) već tekst u kojem je oluja na pomolu.

Stanimo. Okret za 180 stupnjeva. Nastavljamo pisanjem u trećem licu jednine. Izuzetno objektivno, katkad stručno, ponekad zanimljivo. Panopticum.

Turist X i turist Y sjede na foteljama. Težak dan je iza njih. Turistu X nije najbolje sjeo hotelski doručak („Je to meni paprika u kavi?“), a pogotovo ne činjenica kako će danas hodati cijeli dan („Molim? Šetnja do Trga heroja traje 40 minuta? Kako bi vidio koga? Janoša Hunjavicu? Hunjada? Hunjadija? I dalje mi nije jasno“). Turist Y veselio se izletu. Za razliku od svojeg suputnika njemu je odlično pala mađarska kuhinja. Već si je kupio (barem) deset vrećica paprike. Kupit će (barem) još pet, ali to samo za posebne prilike! Ostalima je odlučio kupiti koju kartolinu. Sretnicima i magnet jer zna za neke gdje putuju do kraja godine („Gdje je Santorini od Budimpešte…“) i treba stati u red za koju sitnicu.

Nakon pola dana istraživanja Budimpešte sudbina (agencija) je odlučila kako će sljedećih par sati turisti svoje vrijeme trošiti u Szépművészeti Múzeum (za turiste – mađarska nacionalna galerija). Slike. Puno slika. Puno lijepih slika. Previše lijepih slika (vodič je spominjao neka francuska imena, jedino je ostao zapamćen Gauguin jer su ga svi izgovarali Gaga ili Goga ili Gogo ili bolje da ne znate). No, planiramo li mi stvarno opisivati dva sata njihova moljakanja u galeriji? Ne, samo ovih pet minuta.

Turist X i turist Y nenadano su se našli na istoj fotelji. Umorili su se. Lijepe su im slike („Slika kao slika. Ako ih je moglo toliko kroz povijest, onda i nije nešto posebno“). Pogotovo im se sviđaju one onog Francuza, ono s kruhom i nekom radničkom marendom, znate ona, ma naravno da znate, odlično. I ona s onom djevojkom… uh, ima toliko djevojaka na slikama…. zanemarite. Turist X izvadio je mobitel, otvorio FB, naišao na smiješan video mace koja se kotrlja niz cestu kroz vatrene obruče. Bože dragi, ovo je tako dobro da je morao pokazati to isto Turistu Y koji samo što nije zaspao. Sada se oboje smiju. Tko bi rekao da galerija spaja ljude. I smiju se i smiju i smiju. I nastavljaju gledati u mobitel. Dok ih vodič ne pozove. I to dva puta.

Pustite pripovjedača na miru, u šoku je.

Nalazim se točno iza njih. Drago mi je što su se spojili. Problem je samo u tome što se cjelokupna predstava događa pred slikom Claudea Moneta, jednog od onih kojeg nisu zapamtili. Događa se pred slikom Paula Gauguina, onoga kojega su zapamtili kao Gogija. „A pa što, ljudi se umorili, sjeli, nasmijali pred slikom. Ne osuđuj jer kao to ti nisi radio“. Nisu oni problem, oni su samo savršeno uokvirili problem jednog tipa turizma – „idem da budem“. Turist X ne zna zašto je išao. Imao je godišnji, rekao sebi da nikad nije putovao i eto njega u Budimpešti. Turist Y išao je radi suvenira – paprika radi svoje. Ostatak abecede ima isto svoje priče od kojih većina potpada u onu – idem da budem. Ne znamo gdje idemo, gdje se nalazimo, ali vodič upire prstom. Klik. Vodič ponovno upire prstom. Klik. Vodiča nema. Odmor. Gdje sam ja točno?

Hej, hej, eto nam pripovjedača. Umjetno disanje čuda radi!

Čini se kako putovanje danas postaje društvenom normom. Jednostavno moramo jer možemo. Tko si ti ako nisi otputovao dalje od svojeg susjeda? I tako danas svi putuju. Prije samo osam godina mogli ste nesmetano hodati zidinama Halászbástya. Bilo je turista, putnika isto, bilo je svih, nećemo idealizirati.

Danas? Danas isto možete hodati zidinama nekog tamo dvorca (Halászbástya, je tako?). Problem je samo što i ne vidite zidine od turista koji na neočekivane načine pretvaraju iste u fotografske studije. Pitajte samo turista Y koliko je njegova zadnja slika njega kako jaše zajedno s Arpadom dobila lajkova! A tek da ga pitate s kim je jahao! Ne znate koji bi izraz lica bio dragocjeniji. Revolucija prijevoza u kombinaciji s digitalizacijom učinila je od turista hodajuću društvenu mrežu koja hvata lajkove, srca i što god novo se pojavi kao opcija. Danas ljudi idu jer moraju, moraju vidjeti svijeta o kojem ne žele ništa znati osim da je taj kip važan ili da je ona slika lijepa ili da je ovdje hrana ukusna. I ako mislite da to nije problem badava sam oživljavao pripovjedača.

Gradovi poput primjerice Praga, Amsterdama ili Venecije uvidjeli su kako je baština počela uzmicati pred momentom turističke sile (bankomati u Dubrovniku!). Stoga su i krenuli zadnjih nekoliko godina voditi borbu protiv masovnog turizma dizanjem cijena ili stambenim restrikcijama protiv agencija kao AirBnB. Profit koji donose turisti nije vrijedan uništenja gradskih jezgri u kojima zbog turizma danas ljudi rijetko žive. Pokušajte vi naći Pražanina u centru Praga za vrijeme turističke sezone, a da vam ne predaje u ruke Trdelník. Masovni turizam danas je za svjetske gradove postao ekvivalent biblijskim skakavcima. Primjer? Španjolski grad San Sebastian borio se (svim silama) protiv snimanja novog filma Woodya Allena zbog straha od novog vala masovnog turizma koji baština (vrlo vjerojatno) ne bi preživjela.

Sada – možemo li se svi složiti kako su gradovi primarno mjesta za život, a tek onda turističke meke? Odlično.

Pripovjedač namješta svoje leće i uviđa kako priča ne staje na dvoje nasmiješenih turista.

Dok su turist X i turist Y gledali mače koje se kotrlja niz cestu te istodobno skače kroz vatrene obruče, u prostoriju je ušao turist W. Turist W je djevojka na izlasku iz puberteta. U Budimpeštu je došla na maturalac („Jedan glas nas je dijelio od Zakynthosa!“) zahvaljujući kojem će još posjetiti Prag i Bratislavu. Jedina važna činjenica koju trebate znati je da je ovo 4.c (opći smjer nepoznate zagrebačke gimnazije) drugi dan maturalca što svi dobro znamo što znači („Tko se jučer derao „ole, ole, Orban dole!““). No kako maturalci po danu rijetko praštaju te ne ostavljaju učenike po trgovima i pubovima grada, 4.c se nakon (mamurnog) jutrašnjeg obilaska grada našao u nacionalnoj galeriji („Šmpšti nešto“). I dok se svi hvataju prvo za klupice i potom za glave, naša protagonistica ljubiteljica je umjetnosti. Likovni je imala pet tijekom svojeg osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja te umjesto prijedva šiljasti koristi pridjev gotički (jedina!).

Dovoljno informacija – prevrtimo do slike. Turist W ulazi u prostoriju te se okreće. Staje. Ugledala je Moneta. Približava se, ali – ne gleda u njega. Vadi mobitel. Dolazi do njega. Slika ga. Odlazi. Monet ju gleda. Pušta suzu jer zna kako nije dobro ispao. U pozadini se čuje mijauk i smijeh

Izgubili smo pripovjedača, kao komentatora, usred niza trenutaka koji postaju normalnima jer nitko ne reagira.

Prije desetak godina na glasu je bio vizualni stereotip turista koji i u Pompeje i na Velebit ide u sandalama (i bijelim čarapama). On se uvijek kretao u skupini predvođenom vodičem, postmodernim bardom koji iluminira svoju maleni skupinu umirovljenika. I oni su slušali. I gledali. I učili jer nisu ništa znali (to objašnjava sandale i čarape).

Danas je lažni pluralizam naoko smrskao omiljeni vizualni stereotip. Ili nije? Turiste još uvijek možemo prepoznati kao velike skupine predvođene lokalnim bardom. Samo što oni ne slušaju. I ne gledaju. I ne uče. Oni slikaju, dosađuju se, i naoko slušaju nešto, nešto, nešto o tradiciji koju kao individualci odbacuju. Redom odbacivanje crta razgraničenja u društvu koje više (naoko) ne poznaje razliku između niske i visoke umjetnost, digitalizacija zbog koje smo sve već vidjeli (i znali) prije nego što smo došli tamo omogućili su stvaranje turista X, Y i W. Idu da budu iako ne znaju biti.

Esejističko hvatanje poante.

Stephanie Leigh Rose prije dvije godine izvršila je zanimljiv pokus. Pravila se mrtva na brojnim turističkim središtima diljem svijeta kako bi p(r)okazala točku gledišta turističkog društva koje dolazi slikati u nadi kako će doživjeti ono što su zadnje doživjeli modernisti početkom 20. stoljeća. Ono gleda svijet kroz kameru umjesto kroz oko. Ne primjećuje ništa osim onih nekoliko točaka koje nalazimo u udžbenicima diljem svijeta. I sebe ispred njih.

U masovnom turizmu važno je imati dokaz – suvenir, slika, anegdota. Gubi se ono najvažnije – iskustvo. Nije više važno pokazati kako smo bili u Pragu ili Budimpešti nego dokazati – kupio sam papriku, slikao sam Moneta, parlament, spotaknuo se na Trgu heroja. No nitko od njih nije osjetio papriku, vidio Moneta, parlament ili pao na Trgu heroja.

Ali važno da imaju sliku da jesu.