Slušaj svojim ušima. Gledaj svojim očima. Priča će početi. Svi ćemo je slušati. Još jedan digitalni otisak Tjedna dobre dječje knjige 2021. vama na raspolaganju.
Svaki razgovor o projektu Pssst… mala priča! zna svoju ishodišnu točku. Kako ćemo pričati o pričaonici ako ne znamo da su se svi smirili i usmjerili poglede prema nama? Uostalom, zašto bi? Srećom, ne moramo postavljati pitanja vezana za smisao nego samo početi vrtjeti slikovnicu projekta Pssst… mala priča!
Riječ je o programu Gradske knjižnice Rijeka koji je startao 2015. godine kada je predloženo da se uredi pričaonica za djecu između dvije i tri godine. Razlog tomu bio je jednostavan. Postojala je jedino pričaonica za djecu od četiri do šest godini na koju su dolazili roditelji s mlađom djecom. Voditeljima nije trebalo dugo da shvate kako se mlađa djeca teško snalaze te se odlučila s idejom pričaonice za najmlađe javiti profesorici Maji Verdonik te odgajateljici Grozdani Jurišić. U dječju priču uključile su se još profesorica Vesna Katić, studentice Učiteljskog fakulteta u Rijeci te knjižničarke.
Nije trebalo dugo da se cijela priča zakotrlja te su se prve pričaonice odvile u zametskom ogranku Gradske knjižnice Rijeka tijekom studenog 2015. godine. Tijekom 2016. godine projekt se preselio u ogranak Trsat gdje je trajao sve do ožujka 2020. kada je virus stavio ključ u vrata projektu. Kroz četiri godine rada nakupilo se lekcija koje je s nama podijelila profesorica Vesna Katić u sklopu Tjedna dobre dječje knjige.
Kako bi došli do lekcija, moramo prvo znati koji su bili ciljevi programa:
Što su nam bili ciljevi? Željeli smo sa svakom slikovnicom djeci osiguramo doživljaj. Znali smo kako su djeca ranije dobi emocionalna bića koja snažno doživljavaju svijet oko sebe. Znali smo kako ga moramo osigurati pravilnim izborom slikovnice te se tu moram zahvaliti na velikoj pomoći knjižničarkama. Znali smo da dijete može daleko bolje i više učiti u to ako je aktivnije te smo znali da ako zadržimo pažnju moramo osigurati primjereno okruženje. Uz veliku pomoć roditelja, vjerujem da smo uspjeli stvoriti most pomoću kojeg je dijete omogućen ulazak u svijet koji ga okružuje. To nam je bio osnovni i ključni cilj.
Postavljene ciljeve trebalo je doseći, i prema riječima Vesne Katić, bio je to izrazito dugotrajan proces zbog specifičnosti sudionika pričaonice:
Ponekad nam je i po tjedan dana znalo proći u silnim pripremama. Prvi korak uvijek je bio izbor slikovnice. I to nije bio nimalo lak zadatak zbog visokih ciljeva i kriterija. Željeli smo poslati poruku da čitamo slikovnice koje imaju svoju književnu i likovnu vrijednost.
Slikovnica je samo naoko jednostavno štivo. I je, ali samo za one koji čitaju članak, ne i za one koji čitaju slikovnice:
Imali smo na umu da je riječ o malenoj djeci te da slikovnice trebaju biti kratke i jednostavne, bez nepotrebnih ili višeznačnih detalja. Važno je bilo vidjeti da se one odnose na sadašnjosti te da ih djeca mogu povezati sa svojim iskustvom.
Ti tekstovi morali su imati dinamiku. Likovi su morali biti jednostavni, a pojave i događaji bliski. Isto je bilo bitno za priče koje se sadrže nizanja da u sebi imaju elemente ponavljanja Ako je priča imala mali zaplet, morala je na kraju biti razriješena te imati sretan završetak. Na kraju je najbitnije bilo da priče bude osjećaje te stvaraju jedno dobro raspoloženje
Po odabiru slikovnice uslijedio bi duboku udah te nastavak priprema u vidu iščitavanja i spremanja za interakciju koja ih je čekala tijekom pričaonice:
Po odabiru smo nekoliko puta čitali slikovnicu kako bi ju pripovijedao cjelovito doživio jer je to važan preduvjet za kvalitetu čitanja. Ponekad smo zbog dobi sudionika morali izmjenjivati fraze ili riječi. Djeca te dobi izuzetno su osjetljiva na ton glas te je trebalo pripremiti pripovjedača po pitanju glasa koji će uputiti djeci. Koristili smo i brojne geste, ali smo morali paziti da iste ne prevladaju riječi. Ovisno o slikovnici, izrađivali smo i pomoćna sredstva.
I kako se priprema primicala svojem kraju, tako se i pričaonica približavala svojem početku, svojem ritualu:
Obično je Grozdana trianglom, blagim zvukom, najavljivala početak čitanja slikovnice. Po okupljanju bismo se primili za ruke i otpjevali pjesmicu koju smo sami osmislili i uglazbili. Nakon toga je slijedila doživljajno-spoznajna faza. Riječ je o vremenu kada smo emocionalno i misaono otvarali djeci komunikacijski kanal sa slikovnicom.
To smo najčešće nastojali ostvariti vođenjem razgovora s brižljivo odabranim pitanjima ili, primjerice, igrom uloga. Važno je bilo povezati taj čin sa sadržajem slikovnice. Uvod bi završavao sljedećim pozivom:
Slušaj svojim ušima. Gledaj svojim očima. Priča će početi. Svi ćemo je slušati.
ULOGA RODITELJA
Unatoč tome što je veliku većinu vremena posvetila pripremi, kao i pričaonici, Vesna Katić nije zaboravila na osobe bez kojih cijeli ovaj projekt ne bi uspio — roditelje:
“Izuzetno je važno bilo program izvesti s roditeljima iz jednostavnog razloga što su oni dobro poznate osobe koje pružaju određenu sigurnost djeci. Oni su imali ključni ulogu tijekom postavljanja pitanja ako je u pitanju bilo zatvorenije dijete, kao i vođenje individualnih razgovora s njima.
Njihovo mišljenje nam je bilo izuzetno važno jer na kraju pričaonice oni su ti koji su ostajali s djecom poslije pričaonica“
Tek u tom trenutku moglo je započeti čitanje:
Čitali smo dva do tri puta, ovisno o sadržaju te dječjim reakcijama. Obično smo im prikazivali i slikovnice kako bi mogli dobiti puni likovni i tekstualni doživljaj.
No, između prvog i sljedećeg čitanja uvijek bi uslijedila emocionalna i intelektualna pauza kako bi djeca nakratko ostala sama sa svojim doživljajem.
Ipak, voditeljice programa dobro su znale kako je teško bilo zadržati pozornost djece te dobi te su čitanja uvijek kombinirala s vještom interakcijom:
Drugo čitanje uključivalo je aktivniji angažman djece tako da su sama sudjelovala u slaganju komponenti priči pomoću odabranih materijala i metoda.
Nakon drugog čitanja slikovnice vidjeli bismo što smo stvorili te razumjeli. Nakon toga uslijedilo bi novo pjevanje pjesmice. Ipak, prije toga bismo pospremili prostor kako bismo ostavili ugodan prostor za druge posjetitelje
Prvo smo pjevali pjesmicu koja je pratila sadržaj slikovnice, a nakon toga su djeca mogla slobodno birati pjesmicu koju žele pjevati.
Kao što je priprema imala svoj kraj, tako ga je imalo i druženje:
Završetak je imao isto svoj ritual. Opet smo bili vrlo kreativni te smo osmislili stihove i pjesmicu koju smo otpjevali te smo se tako pozivali na novo druženje i novo čitanje priče.
A mi se nadamo kako će novo druženje uskoro doći.
