Ove kišne dane čovjeku ponestane inspiracije, a onda netko poput našeg tate Ante izvuče priču o čovjeku s kojim je dobro početi dan.
“Voli svoje dijete kakvo god da je – netalentirano, nesretno, i kad poraste. Raduj mu se u svakom obraćanju jer dijete je praznik dokle god je s tobom.”
Pretražujući internet na hrvatskom, osim vrlo dobrog članka na Wikipediji, o poljskom pedagogu, književniku i liječniku Januszu Korczaku, nećete naći bogznašto.
Na prvu izgleda da je više diplomskih radova s pedagoških fakulteta koji ga tematiziraju nego li novinskih članaka. Tako se u jednom od njih uspoređuje sa puno zvučnijim imenom, onim Marije Montessori, kao paralelnim začetnikom pedagoških ideja koje djeluju i danas.
Djeca današnjice
Pojednostavljeno: dok Maria dijete priprema za budućnost, Janusz se koncentrira na danas, i dok je kod Montessori dijete dobro i nevino dotle ga Korczak vidi kao cjelovitu osobu sa mislima i osjećajima koji nužno ne moraju biti dobri. Ali, bez obzira na razlike, ipak stavljaju dijete u središte odgojno-obrazovnih procesa, kontra tadašnjim konvencijama i tradiciji.
Čitajući o njemu iz današnje medijske perspektive teorije i praksi, osim što je imao popularnu radijsku emisiju, teško je izbjeći informaciji da je bio utemeljitelj prvog poljskog časopisa namijenjenog samo djeci Mali pregled koji je od 1926. do 1939. izlazio kao tjedni prilog varšavskim dnevnim novinama Naša smotra, a uređivao ga je zajedno s djecom (koliko se samo školskih novina, buletina i fanzina nataložilo na ovu ideju u zadnjih osamdesetak godina!). A u nekom od današnjih svjetova vjerujem da bi Korczakov duh prvo saslušao Gretu Thunberg prije nego li donese vrijednosni sud, kao što bi o školskim štrajkovima ili reformama, za promjenu, barem pitao i djecu što oni misle o tome.
U jedinoj knjizi koja je izišla kod nas “Janusz Korczak: dobri duh čovječanstva” odabrani su tekstovi autora s odličnim predgovorom Aleksandera Lewina, kalendarom života i prikazom svjetske recepcije, u prijevodu Marine Trumić.
Na prvo čitanje odmah se osjeti duh čovjeka koji je bio sklon oštrom tonu te se nije libio koristiti riječi sa svim mogućim šokantnim čitanjima, pa je tako književnost pisao svakodnevnim govornim jezikom bliskim djeci, dok u pedagogiji ne podilazi čitateljima – tekstovi mu imaju neku dramatsku literarnu auru koja, opet u skladu s idejom, traži promišljanje i rad na sebi da bi se, na koncu, bilo boljim čovjekom.
“Koliko god puta, odloživši knjigu, počinješ tkati nit vlastitih misli, toliko je puta knjiga postigla cilj.”
Od samih književnih djela više je onih namijenjenih djeci nego li odraslima, a najpoznatija knjiga mu je “Kralj Matijica Prvi“, (1920) o djetetu koje sanja kako popraviti svijet. Snimljen je i dugometražni njemački animirani film 2008., koji sudeći po reakcijama gledatelja na internetu i nije najbolje primljen.
Kako voljeti dijete (1920) najzvučnije mu je pedagoško djelo. Korczak u povijesti odgoja uvodi nove koncepcije s praktičnim dijelom kod organiziranja starateljskih ustanova. Kao liječnik i odgajatelj radio je u ljetnim kolonijama za djecu varšavske sirotinje, bavio se društveno-prosvjetnim radom u besplatnim čitaonicama i napisao na stotine pedagoških članaka objavljenih u gotovo devedeset časopisa.
Junačka smrt
Izrađuje svojevrsnu historiozofiju: pored društvene podjele na klase i slojeve, naglašava podjelu na klasu odraslih ljudi i klasu koja je zlostavljana i izrabljivana, to jest djecu. (Zanimljivo bi bilo napraviti paralele između njegovih misli i današnje industrije igračaka, igara i kapitala koji se obrće oko djece). Razvija sustave dječije samouprave (u internatima) i s medicinskim, psihološkim, sociološkim i pedagoškim znanjima traži da se na djecu gleda kao na psihički zasebna, samosvojna i punovrijedna bića.
Nagrade, udruge, škole, sveučilišta i zaklade nose njegovo ime, poljski redatelj Andzrej Wajda snimio je 1990. film Korczak, a knjigu zvučnog naslova The King of Children: The Life and Death of Janusz Korczak napisala je Betty Jean Lifton.
Mada imućno, djetinjstvo mu u poljsko-židovskoj obitelji nije bilo sretno, da bi kasnije s očevim financijskim problemima i vrlo rano morao raditi. Cijelu svoju kreativnu energiju usmjerio je prema djeci i njihovim pravima, a svoje djece nije imao. Ipak, ono po čemu je najpoznatiji odbijanje je da si spasi život te odlazak, zajedno sa dvjestotinjak djece iz doma za siročad varšavskog geta, u sigurnu smrt konclogora Treblinka.
Svojom smrću kao da je poručio kako mali ljudi mogu biti i koliko velika djeca u njima mogu rasti: Stari Doktor, Gospon Doktor, Henryk Goldszmit, poznatiji pod književnim pseudonimom Janusz Korczak.
Ključne poruke:
“Od najranijeg djetinjstva odrastamo s osjećajem da je veće – važnije od manjeg.“
“Raste nov naraštaj, nadolazi novi val. Idu s manama i vrlinama; osigurajte uvjete da odrastu bolji.“
“Želim da se razumije da nikakva knjiga, nikakav liječnik ne mogu zamijeniti vlastitu budnu misao, vlastito pažljivo zapažanje.”
“Život je arena – postoje više ili manje uspjeli trenuci.”
“I sami odgojeni u obespravljenom, nemoćnom iščekivanju onoga što će biti, neprestano žurimo u budućnost punu čarolija.“
“Ženu oplemenjuje materinstvo kada se daje, odriče, odustaje; demoralizira kada njime, krijući se iza tobožnjeg djetetova dobra, hrani vlastite ambicije, sklonosti, poroke.“
“Ako podijelimo čovječanstvo na odrasle i djecu, a život na djetinjstvo i zrelost, onda je tog djeteta na svijetu i u životu vrlo, vrlo mnogo.“
“Dijete, sto maski, sto uloga darovitog glumca.“
