Već dugo su Mali čitači oduševljeni pričama Silvije Šesto, a mene posebno, osim prekrasnih priča, razveseljavaju i imena koja autorica izabire za svoje likove. Kao da ih izvlači iz naftalina, neobična i pomalo arhaična. Tako je i u ovoj priči o kojoj vam želim nešto reći.

Glavni lik zove se Marinko, a koliko se djece u vrtićima i školama zove Marinko? Mi ne znamo niti jednog, ali zato imamo tetka, i to ne jednog, već dva, koji se tako zovu. Ovaj Marinko iz priče vam je malo zeznut. On svaku, ali baš svaku rečenicu započinje sa: Ja…

“Ja sam Marinko. Ja imam sedam godina i ja idem u prvi razred.”

Kužite? Ali jednog dana u školi Marinko se počne smanjivati nakon svakog izgovorenog JA. Toliko se smanjio da je bio baš malen, malen, manji od nekog patuljka. Krenuo je kući, ali kako je bio jako malen, uplašio se i sjeo na praznu konzervu graha i plakao. Ubrzo ga je pokupio kamion za smeće te ga odvezao na smetlište i tamo istresao.

Marinko je ostao sasvim sam, uplašen i umoran. Pa je malo zaspao, a probudio ga je glas dječaka koji je bio velik, ili malen, ovisi kako se gleda, kao i Marinko. To je bio Janko koji ga je odveo u Japajapačku šumu, mjesto gdje su živjeli svi Japajapci i u kojoj se može raditi sve, samo se ne smije izgovoriti zabranjena riječ. Znate već koja.

Voditeljica te šume je djevojčica Margareta koja je Marinku prebrojala sve dotad izrečene zabranjene riječi i zaključila da mora napraviti tri dobra djela kako bi ponovno postao velik, ili malen, ovisi kako se gleda. Marinko bi svaku večer pojeo čarobnu fritulu i krenuo napraviti dobro djelo. Prve noći odlučio je iskupiti se prijatelju Igoru s kojim je sjedio u razredu i kojeg je jako povrijedio svojim riječima.

Druge noći odlučio je prijateljici Moniki iz škole vratiti tenisicu koju je sakrio iza ormara u školskoj kuhinji, a treće je odlučio vratiti svojoj baki novce koje joj je ukrao dok je spavala. To je mogao učiniti jedino tako da razbije svoju kasicu prasicu. Nakon što je baki vratio novac, više nije mogao pronaći put do Japajapačke šume.

Sljedećeg jutra probudio se u svom kevetu ne znajući je li to sve samo sanjao ili se zaista dogodilo. U istom trenutku, nije znao bi li se veselio što je u svom krevetu ili bi bio tužan što više nema prijatelja iz Japajapačke šume. Ali je ubuduće vrlo dobro pazio kad je trebalo izgovoriti zabranjenu riječ i uvijek bi provjerio je li se možda mrvicu smanjio.

Ovu priču zanimljive radnje i likova upotpunjuju i briljantne ilustracije Tomislava Zlatića, u čijem smo radu već imali prilike uživati u nama jako dragim slikovnicama Dječak koji je želio biti tigar i Moj tata se smanjuje, za čije je ilustracije nagrađen kandidaturom za Časnu listu IBBY-ja 2020.

Ako ih već niste čitali, mi ih svakako preporučavamo. Uživali smo u svakoj crtici i svakom detalju, kojih je napretek te u atmosferi džungle koju je ilustrator namijenio Japajapačkoj šumi. Svakako će nam ostati u pamćenju Marinko koji sjedi na konzervi graha i roni potoke suza te kasica prasica napunjena petardama kako bi ju uspio otvoriti i baki vratiti novac.

Osim odlične priče i ilustracija, ova slikovnica je posebna jer problematizira nešto što postoji ne samo među djecom, već i među odraslima – egoizam te pruža brojne prilike za razgovor o empatiji, poštovanju i pružanju novih prilika. Ova je priča zapravo podijeljena na dva dijela. Prvi u kojem je Marinko izrazito egoističan dječak koji misli da je centar svijeta i za kojeg kasnije saznajemo da je napravio ili rekao neke jako ružne stvari svojim prijateljima i baki, i drugi, kad Marinko shvaća gdje ga je njegovo ponašanje dovelo, pokušava to ispraviti te dalje biti empatičan i pravedan.

Iako je slikovnica namijenjena mlađim školarcima, vjerujemo da će i mlađima, a i starijima biti zanimljiva i inspirativna. Jer poruka koju nam pruža nam može biti inpiracija: mi smo ti koji druge učimo kako da se ponašaju prema nama. Upravo onako kako se mi ponašamo prema njima.