Romero i kasni kapitalizam krivi su za hodajuće mrtvace koji su dobrano zagrizli pop kulturu koju ne puštaju od kraja šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Danas je popularno zvati se hodajućim mrtvacem, ne i priznati si da jesmo. Barem ne dok (još) postoji kava.

Dotada hodajući mrtvaci ostaju samo metafore iza ekrana i stranica. Bolje za sve nas jer ih to čini zabavnim, a ne ozbiljnim. Znate što je još zabavno? Video igre! A zadnja u nizu koja je uzela prokušanu formu spašavanja svijeta od zombija je World War Z.

World War Z = Left 4 Dead 3?

U početku World War Z bijaše knjiga Maxa Brooksa, jedna od uspjelijih knjiga o zombijima koja se sastoji od niza priči aktera velikog rata protiv hodajućih mrtvaca. Sam podnaslov – „Usmena povijest Rata protiv zombija“ – ističe memoarsku crtu koju Brooks dobro imitira kroz pripovijesti koje nam fragmentarno iz perspektive malih ljudi prikazuje kako bi izgledalo ono što svi priželjkujemo.

Onda je (nažalost) došao film u režiji Marca Forstera koji je htio, ali ipak nije htio pratiti knjigu Maxa Brooksa koja je prilagođenija seriji u stilu Black Mirrora, a ne linearno-kronološkom filmu čiju dvosatnu radnju, kao ni smisao iste nije uspio spasiti ni Brad Pitt.

Iako sama pomisao nastavka zvuči zastrašujuće, glasine o tome da režiju preuzima David Fincher ipak su umirujuće. U međuvremenu smo dočekali i igru istoimenog naziva u izdanju Saber Interactive-a koji nas je zadnjih mjeseci na svakodnevnoj bazi draškao isječcima hordi koje padaju proparane mecima.

Ukratko – World War Z je co-op zombie survival koji se sastoji od 11 misija u koje ulazite s ekipom od četiri igrača. Vaš standardan zombie survival koji gledate svakodnevno na velikim ekranima i ubijate na malim ekranima. Igra nas vodi kroz nekolicinu gradova, točnije, one koji se spominju u knjizi te prikazuju u filmu poput Moskve, Tokija, New Yorka te je taj dio od strane kreativnog tima odrađeno na razini jer grafički dio posla uvijek prvi upada svima u oči. Prvo jedemo očima. Međutim, što kada nožem proparamo platno?

Misije su bazične – zaštitite ovo, nađite ovo, bježite od ovog, izdržite, nalazimo se ovdje, ponovno tražimo ovo i tako u nedogled što Vas brzo podsjeti na kanon zombie survivala – Left 4 Dead 2. Upravo je on taj koji je igru posložio oko četiri igrača koji odrađuju misije koje ne kroje priču već samo jedno (jako) zabavno popodne. Oni su bili revolucionarni u tome što su radili davne 2009. godine kada su postavili temelje svim neuspješnim igrama koje su uslijedile narednih godina.

Ne možete na 101 način naći kanistre za benzin, kao ni spasiti  ljude.

mmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm

World War Z nije ulazio u kreativne vode. Uzeo je koncept Left 4 Dead 2 te ga uljepšao i postavio na temeljima koje su prije njega napravili Max Brooks i Marc Forster. Krenimo redom – co-op posložen prema klasama preuzet je iz L4D2, kao i tipologija hodajućih mrtvaca od kojih će jedan uvijek eksplodirati, drugi vriskati, a treći trajati između tri do pet minuta.

Arsenal oružja je bazičan – barate s nekolicinom oružja koja ste odavno već naučili napamet igrajući druge FPS-ove koji su postavili dublju i organiziraniju mrežu vatrenog oružja iz koje birate. Jedinu novinu predstavlja sustav napredovanja, ali i on je preuzet iz drugih naslova koji su uslijedili poslije L4D2 te je napravljen za one koji će igrati World War Z sljedećih nekoliko tjedana. Tih je malo jer nukleus ovog zombie survivala, 11 misija, razbijen je nakon pet sati.

Poslije toga preostaje vam jedino uz prijatelje otključavati dodatke koji su vam potrebni kako biste bili na visini zadatka kada odaberete viši stupanj težine. Međutim, i uz najbolje prijatelje na svijetu prolaženje jednog te istog Vam dosadi s obzirom na to kako je sama igra izuzetno bazična te vam ne nudi mnogo puteva. Ne možete na 101 način naći kanistre za benzin, kao ni spasiti  ljude.

AI aspekt oduvijek je bio važan u igrama slične tematike i tu World War Z polučuje polovičan uspjeh. Zombiji odrađuju svoj posao – trče, grizu i skaču na sve što je živo. Grandiozno izgledaju kada stvore mostove, element koji je zaslužan što je igra dobila puno publiciteta prije izdavanja.

Međutim, AI unutar vašeg tima poprilično je samoubilački nastrojen – ostaje sam u skučenim prostorima te sam ide u juriše. Uz to, izuzetno su statični što rezultira brzom smrću, kako njihovom, tako i vašom. Stoga, jedino Vaši prijatelji mogu ovu igru učiniti dovoljno zabavnom da se pokaže vrijednom investicije.

Mrtav zaključak

World War Z je L4D2 bez duše, bez onoga što odvaja žive od mrtvih, on je samo još jedna u nizu igri koje će biti zaboravljene sutra umjesto da ostanu zapamćene do kraja.

Rizik je riječ koja se izbjegava u visokim kuloarima jer one sa sobom donosi opasnost, a opasnost donosi prazne papiriće, a ne novčanice. No, bezidejnost donosi monotoniju, a monotonija donosi smrt koja donosi – zombije. Možda ipak još nije prekasno da si priznamo?