Tko od nas nema barem jedan strah od nekoga ili nečega? Strah je normalan i može se pobijediti o čemu govori i ova lijepa priča.
Strašne su scene privlačne i odbojne i klincima predškolske dobi, a naročito nama starijima koji bi trebali biti racionalniji i svjesniji sebe pa bismo prema tome trebali znati što kod nas izaziva dnevne i noćne more. Bježimo od jeze i bježimo prema jezi – imamo dvostruke standarde prema strahovima.
Zašto je tome tako, iz kojeg razloga motivi punjeni jezom budu zanimljivi unatoč lošim posljedicama? Ne bih znao. I ne znam tko ima točan odgovor jer ne postoji jedno jedinstveno mišljenje o strahu.
Stariji ljudi, koji imaju više životnog iskustva, kažu da je strah dobar i koristan – strah stvara opreznost, čini nas pažljivima pa upravo zbog straha dvaput ili dvadeset puta razmislimo prije nego nešto važno poduzmemo.
Strahovi potiču maštu na rad, možda je to razlog zašto djeca (posebice ona koja su vlasnici bujne mašte) vole strašne motive. Zaprepastimo se nad određenim riječima, scenama i pogledima; urežu nam se jezive scene u sjećanje za sva vremena.
Strašni stripovi
U strip serijalu Calvin i Hobbes dječak Calvin i njegov tigar Hobbes često budu uvjereni da se ispod kreveta krije čudovište. Učiteljicu i školsko osoblje zamišlja kao monstrume, posebno kada mu iste osobe poremete krive planove.
Poput Calvina, svi smo imali kritične lokacije kojih smo se grozili, uvjereni da će nas kad-tad ščepati i odvesti u nepoznato. Lokacije su bile šarolike – ispod ili iza kreveta, iza ormara gdje pauci pletu mreže, u krošnji drveta? Svugdje smo zamišljali strašna stvorenja koja nisu na našoj strani.
A tek strip serijal Dylan Dog? Koliko su tek te strašne priče djelovale na mlađi uzrast? O tome bolje da ne govorim – nisam jednom čuo iskustva osoba koji su prerano krenuli čitati taj serijal pa se debelo zeznuli, snadbjeli se strahom kao da idu na put pa im je potreban, kao nužni dio prtljage.
Koliko su strahovi katkad korisni, toliko mogu biti i štetni, imati funkciju kočnice. Zbog strahova možemo postati izrazito neodlučni i slabašni, podložni kolebljivom ponašanju. Jedni su strahovi poticajnoga karaktera, drugi stvaraju potištenost, treći pobuđuju duševnu borbenost i želju za borbom.
Čudovište iz kreveta
Presnažan strah u stanju je pomutiti svaki tračak nade i bude nevjerojatno nelagodan, zbog njega raskolačimo oči i strepimo… Sa strahom je velikih problema imao Filip Zec u priči Kako prestrašiti čudovište (Ibis grafika, 2020.), plašljiv dječak koji ne može izaći na kraj sa čudovištem ispod kreveta. Zato mu je potrebna pomoć Ota Skakavca, dječaka iz zgrade koji je Filipova sušta suprotnost.
Oto Skakavac domišljat je, hrabar i odlučan, suočio se s više čudovišta, ima uspješnih iskustva u borbi s njima. Taj se nikoga i ničega ne boji, sa svakim se bićem usuđuje suočiti pa će rado priskočiti u pomoć Filipu. U zgradi žive i drugi živopisni ljudi koji ovu životnu priču čine još sočnijom i zanimljivijom.
Priču je napisala Jana Bauer, a više je njezinih djela dostupno – Strašna vila u Groznoj šumi (Algoritam, 2013.), Ding dong priče (Ibis grafika, 2019. i Strašna vila i divlja zima (Ibis grafika, 2017.). Ilustracije bogate detaljima stvorila je Malgosia Zając – njezin rad ne probaviti u nekoliko sekundi, materijal je za dugačko proučavanje i uživanje. Privlačne su ilustracije i nisu jezive, ne brinite, nećete od njih imati traume.
Ni priča, koja govori o hrabrosti i strahu, neće vas prestraviti, nije joj to svrha! Nejake klince ova priča može pretvoriti u hrabrije pojedince, ukazati plašljivima kako na ovom svijetu ima puno ljudi koji muku muče sa strahovima i da su strahovi normalna pojava. Priča je važna za razvoj životnih vještina, pomaže u suočavanju sa strahom, autorica kroz dozu humora savjetuje kako nakupljenom strahu i pomutnjama možemo stati na kraj, to jest, kako biti strašniji od strašnoga čudovišta koje nam ne pruža mir, već izaziva nemir.
Otvoreno o strahu
Kvalitetne rasprave i razmatranja mogu nastati nakon što se pročita ova simpatična priča Jane Bauer. Strahova ima raznih i kod svake osobe zaslužuju poseban, individualan tretman. I mali i veliki strahovi ne zaslužuju podsmijeh, oni traže tuđe razumijevanje i način kojim bi se strahu stalo na kraj.
Uvriježena uvjerenja o strahu – da je strah nepobjediv ili loša odlika, znak slabosti ili kukavičluka – moraju se postupno razbijati. Ukoliko već postoji, o strahu se mora što otvorenije razgovarati, ne može se stalno bježati od izvora straha jer svaki bijeg prije ili kasnije umori onoga koji bježi.
Bijeg nije rješenje, njime se baš ništa ne rješava kada su strahovi u pitanju, već se rješavanje problema samo odgađa.
