Iz mog iskustva tekstopisca mogu reći kako mi ideja za priču stalno dođe bez ikakve najave, kada ju najmanje očekujem. Ne umijem stvarati na silu. Probao sam, nije išlo. Nije mi jasno kako netko može sjediti u uredu i raditi na umjetničkome tekstu kao da je riječ o službenom dopisu.

Isforsirane priče muka je napisati, a još veća muka čitati. Priča me naprosto ščepa iznenada, tijekom šetnje psa ili obroka, taman prije spavanja ili večernjeg trčanja, dok komarci ležerno drijemaju. Ščepa me i nagovara na pravljenje šturih natuknica kako priča ne bi isparila i izgubila na intenzitetu.

Onaj tko duže vremena provodi u pričama prije ili poslije zapita se kako priče uopće nastaju – što je prije nastalo u umjetnikovoj glavi, riječ ili slika? Kako funkcioniraju ilustratori? S kojim se teškoćama susreću pri radu? Kada zapinje, a kada ih crtanje baš ide? Koliko imaju slobode u stvaranju? Na ta će vam pitanja najbolje odgovoriti ilustratori. Budući da ne posjedujem ni osnovnu dozu crtačkog talenta (za to imam antitalent!), nerijetko se zapitam kako crtači uspijevaju slike iz glave prenijeti na površinu u formi crteža.

U procesu nastanka priče progovorio je Tomislav Tomić (1977.) u autorskoj slikovnici Bezimena bajka (Sipar, 2018.) koja samim naslovom privlači i nagovara na čitanje. Zapitaš se kakva je to bajka bez imena, a da bi došao do odgovora, moraš pročitati bajku. Tako je barem bilo u mom slučaju. Naslov je bio presudan.

Hvaljeni i nagrađivani ilustrator stvorio je bravuroznu priču u kojoj se govori o stvaranju. Drugim riječima, napravio je priču o priči ili, bolje rečeno, bajku o bajci. Tako bi se i priča mogla zvati, Bajka o bajci. Na početku Tomić objašnjava što voli crtati, koji su mu motivi zanimljivi (dvorac, zmaj, vještica, princeza…). Kako objašnjava nastanak dragih motiva što su tipični za bajke i fantastičnu književnost, tako ujedno postupno nastaje priča u kojoj važnu ulogu imaju spomenuti motivi – i zmaj, i princeza i vještica koja želi uhvatiti zmaja jer su dijelovi zmajeva veoma traženi u vještičjim krugovima. Naravno, pojavljuje se u priči vitez, bez njega nikamo! No, daleko od toga da je Tomić sastavio tipičnu bajku u kojoj svi žive sretno do kraja života. Nije. Samo se vješto poigrao uobičajenim motivima i začinio ih bogatim crtežom. Varijacije na temu, reklo bi se.

Tomić nije pravio neumjesne mitologizacije o svojoj profesiji; bez kompliciranja i mudrovanja što iritira efektno je iznio stvaralačke detalje koje rado saznajem, otkrio je „male tajne velike kuhinje“ (molim roditelje da objasne mladima ovu sintagmu), kako u njegovom slučaju nastaje priča. Kako je Bezimena bajka autorska priča – Tomić je i ilustrator i tekstopisac – mogli bismo se zapitati je li to prednost ili mana?

Značajnu prednost u autorskim slikovnicama vidim u tome što se autor nikome ne mora prilagođavati, dana mu je potpuna autorska sloboda. Kao kompletni autor, Tomić nije morao uvažavati drugo mišljenje i ispunjavati tuđe zamisli, dorađivati crtež i slijediti nečije upute. Nije morao razbijati glavu hoće li tekstopisac u konačnici biti zadovoljan njegovim radom ili će mu tekstopisac prigovarati i tražiti izmjene. Ilustratorima zasigurno nije lako pronaći prokušanoga tekstopisca s kojim će ostvariti kvalitetnu suradnju. Kroz slične stvaralačke muke sigurno prolaze i tekstopisci, i njima je važno da tekst priče bude predočen po njihovom ukusu.

Manje ili više uspješne suradnje ostvaruju i crtači stripova koji moraju surađivati sa scenaristima. Najlakše je autorima koji svoju priču imaju priliku i napisati i ilustrirati po vlastitoj volji, no nisu svi ilustratori podjednako vrsni pisci, baš kao što pisci najčešće nisu ilustratori. Ako ilustrator ne posjeduje vještinu kazivanja priče riječju, tada mu itekako dobro dođe savjet talentiranoga tekstopisca kojemu je pisanje mačji ili mišji kašalj. Ako se mene pita, kao autor Bezimene bajke Tomislav Tomić nije zakazao ni kao tekstopisac ni kao ilustrator (podugačka je lista njegovih djela!), snašao se u ulozi kazivača! Najviše mi se svidjelo njegovo humoristično poigravanje s ustaljenim kalupima, što je koristio stare motive na noviji, nepredvidljiviji način.

Ne sumnjam da će se Bezimena bajka svidjeti iskusnijim poznavateljima i ljubiteljima bajki, žanra koji se i danas uvelike koristi u formiranju osobnosti, naročito u ranoj dobi. Možda upravo Bezimena bajka potakne nekoga na stvaranje autorske bajke…