Ilustracije su mi bile jako važne kada sam bio klinac, lagao bih kada bih rekao da nisam volio bogato ilustrirane knjige. Ostalo mi je u sjećanju kako sam nastojao ne prelistati knjigu na početku čitanja, već uživati u ilustracijama postupno, u ritmu čitanja, kako bih redom probavljao stranice. Ovo sada zvuči jednostavno, ali zapravo je bila prava muka izbjegavanje jurcanja i dočekivanje ilustracije koju sam doživljavao kao svojevrsnu nagradu što bi dolazila tijekom čitanja.

Nisam se tada zapitkivao tko je napravio ilustracije niti bih tražio u impresumu kako se zove ilustrator knjige baš kao što se nisam zapitao tko uopće crta stripove. Imao sam dojam da Zagor i Mister No u slobodno vrijeme crtaju svoje živopisne avanture.

Prati tko crta, važno je!

Nešto kasnije, kako sam odrastao i sazrijevao kao čitatelj, nadošla su mi dodatna pitanja o autorima i crtačima, počeo sam prepoznavati njihove načine rada. Naravno, onda sam počeo pamtiti i pratiti radove određenih ilustratora i autora stripova, proučavati im opus. Neki su mi postali miljenici, a ima i onih čiji me način crtanja odbijao.

Neke su mi drage knjige još draže upravo zbog ilustracija, a katkad je dovoljno da naslovnica bude ta koja ima posebnu draž pa me privlači i nagovara na čitanje. Zanimljivo mi je kada se ilustratori okušaju u stvaraju tekstualne priče, kada stvaraju priču kroz rečenice. Sličan izazov vjerojatno osjećaju i književnici koji ilustriraju svoje i tuđe knjige. U jedno sam siguran – nikada, ali nikada neću ilustrirati knjigu. Nije mi podaren taj talent.

Ilustratoru i animatoru Manuelu Šumbercu (1988.) podarena su dva stvaralačka talenta – on umije i nacrtati i napisati priču. Napravio je nedavno autorsku slikovnicu Potraga (Profil, 2019.), sve je kompletno njegovo, i tekst i crtež. Na početku priče bezimeni pas nemirno hoda dvorištem. Ne ide daleko od svoje kućice, nije da prolazi kroz snježne Himalaje ili Ande. Zastane pa krene u potragu, kopajući.

Dokazani ilustrator

Šumberac se već dokazao kao vrsni ilustrator – za početak, dovoljno je pogledati slikovnice Jura i kuckalo protiv dosade (Profil knjiga, 2017.) te Jura i gospođica Zavissst (Profil knjiga, 2019.) koje je napravio s Romanom Simićem.

Uskoro mu se drugi psi, bez pitanja i vođeni znatiželjom, bespogovorno pridruže u kopanju. Nema pomutnje ni smicalica tijekom potrage, prevladava radišnosti. Svašta psi pronalaze tijekom traganja – stare limenke, kante, pehar i pokoju lopticu, ali što zapravo traži prvi zdepasti i podeblji pas od kojega je počela potraga? Što se točno mora pronaći? Bez brige, Šumberac je računao na to da ćete postaviti ova pitanja… Na vama je da uzmete knjigu i potražite odgovor na njih.

Teško je ne pomisliti na vlastitoga kućnog ljubimca dok se čita Potraga. Evo, moje se pseto razvalilo na tepihu te zahrkalo u trenu dok ja čitam Potragu. Ne bih se začudio ako sanja kopanje ili zakopane kosti na koje je već i zaboravio. Nije zaspao jer sam mu naglas čitao Potragu, već zbog broja godina koje je nakupio.

Na moju žalost, moram priznati kako moje pseto nije pasionirani ljubitelj čitanja. Čak mu ni slikovnice, koje su kraće i zahtijevaju kudikamo manje vremena, nisu interesantne. Draži mu je proces kopanja, a nikada ne kopa bez razloga. Radišan je kao kopač kada mora uhvatiti kakvu poljsku životinju ili sakriti gastronomsko blago za crne dane.

Ima se što listati

Inače, ono što me katkad zaista zasmeta kod slikovnica je njihova dužina. Imaju dvadesetak stranica i to bude to, pročitaju se relativno brzo, što ponajviše ovisi o tome koliko nas je osvojila priča i/ili crtež. Nije me jednom veoma kratka slikovnica osvojila svojom izvedbom, tekstom i/ili crtežom. Potraga ima preko 40 stranica, što će reći da je užitak čitanja trajao nešto duže, mada priča nije nakrcana tekstom.

Na primjeru Manuela Šumberca pokazalo se kako se ilustrator i pripovjedač mogu nalaziti u jednoj osobi, zato bi bilo šteta ne iskoristiti podarene talente i stvarati nova djela. Potraga je Šumberčev autorski prvijenac, ali ne sumnjam da će čitateljstvo uskoro moći uživati u novoj književno-likovnoj poslastici.

Nažalost, ima autora koji su odveć samokritični, pritisnuti kočnicama, stoga se ne odvaže stvarati u novim područjima, ali Šumberac nije jedan od takvih, imao je hrabrosti za stvaranje autorskog djela.

I da, nije Šumberac podbacio kao dvostruki pripovjedač – skladno je ispričao vedru i poučnu priču crtežom i riječju.

I da, moram priznati kako su mi još drage bogato ilustrirane knjige. Mada više nisam klinac.