Ana S. jedna je od naših majstorica za zelene teme, a donosi nam super priču o svom životu koji ju je odveo na staze od salate. Nikad ne znaš da li je to upravo i tvoj put.
Kad sam bila jako mala, razmišljala sam o tome što želim biti kad narastem. Sjećam se, jednom sam odlučila biti poštarica – jako mi se svidjela ta ogromna torba našeg poštara pa sam tako u narednom periodu “raznosila” poštu roditeljima i široj rodbini u velikoj staroj torbi.
Nakon toga, sjećam se kako sam bila oduševljena “tetama iz dućana” koje su radile na kasi u obližnjem Brodokomercovom marketu u koji sam obožavala odlaziti s mamom. Pa sam tako ja stvorila svoju trgovinu, lijepila sam ceduljice s cijenama i imaginarnim kupcima sam prodavala dragocjenosti iz svoje male trgovine.
Gledajući svoju tetu Helenu koja je svaki dan odlazila i dolazila s posla, sva elegantno sređena s nekom ogromnom aktovkom punoj papira, odlučila sam da ću baš tako i ja biti “poslovna žena” mada nikad nisam specificirala o kojem se to mom poslu točno radilo. Znam da sam uz pomoć pojedinaca u svojoj obitelji koji su imali osjetljivosti za moje kreativne želje, u konobi napravila svoj mali ured u kojem sam sjedila za stolom, lupala po kalkulatoru (ostao mi je još od vremena u kojem sam imala svoju trgovinu), ispunjavala stranice i stranice starih tetinih blokova koji njoj više nisu trebali te lupala pečate i vodila nepresušne, imaginarne telefonske razgovore na starom telefonu koji je svoje mjesto sad našao u mom “uredu”. Jasno, dobila sam i staru tetinu aktovku u koju sam utrpavala svoje jako važne poslovne papire, a maznula sam mami njene stare cipele na petu tako da sam ne samo imala ured već sam vodila taj ured itekako modno osviještena.
Uživala sam u tim svojim poslovima, mašta mi je radila maksimalno, ti svjetovi su mi bili i više nego stvarni i sjećam se, bilo mi je strašno zabavno! Nakon što sam zatvorila svoj “ured”, odlučila sam postati učiteljica nakon što sam od bake za poklon dobila malu zelenu ploču s kredom. Dok su roditelji radili, do polaska u školu su me čuvali baka i dida tako da su oni bili moji učenici kojima sam “predavala”, pričala, ispitivala i pisala im na ploču svoja prva slova. Baka i dida te njihovi kompići koji su im svakodnevno dolazili na kavu i karte bili su moji učenici i tvrde da sam bila nemilosrdna i stroga, nije bilo šale sa mnom.
Onda sam malo porasla. Od malena sam obožavala čitati – hodočastila sam svaki tjedan u Dječju biblioteku “Stribor” po novih “Pet prijatelja” ili “Trojica u Trnju” ili Kušanov “Koko u Parizu”ili “Uzbuna na Zelenom vrhu” – ajme uzbuđenja!… Bila sam dugo vremena sigurna da ću studirati književnost jer sam od malena bila i ostala zaljubljena u knjige i znanje koje dobivam iz njih kao i u te magične svjetove u koje me knjige znaju katapultirati.
Još sam više odrasla i jako me počelo zanimati društvo – željela sam spoznati koje su to zakonitosti po kojima društvo funkcionira. Zašto se ljudi ponašaju ovako ili onako, po čemu se razlikujemo, a po čemu smo isti, kako funkcionira politika, koji sustav je najbolji, kako stvoriti bolji svijet, što je to “demokracija”, a što označava termin “popularna kultura”, zanimali su me filmovi, književnost, mediji.. Promatrala sam svakodnevicu u koju sam bila uronjena i imala sam toliko pitanja o stvarima koje se događaju baš na svakodnevnoj bazi. Tako sam upisala Kulturalne studije – fakultet koji se bavi proučavanjem fenomena koji se događaju u našoj kulturi i kojima smo okruženi svaki dan. Odgovori su me oduševili.
Ubrzo mi se dogodila velika promjena – dobila sam stipendiju za jedan super fakultet ali sam morala odseliti iz Rijeke i nastaviti svoje školovanje „vani“. Kad sam se odselila van, u drugu državu, cijeli svijet mi se promijenio i skužila sam kako je doma zapravo lijepo. Kako živimo na predivnom mjestu, imamo lijepu prirodu, čistu vodu, zemlju, krasna godišnja doba I počela sam se zanimati za hranu. Hrana mi je postala jako važna jer jedem svaki dan najmanje tri puta i zanimalo me kakva je to hrana koju jedem, kako je uzgojena i od kuda dolazi.
Kad sam se vratila doma, shvatila sam da iako živimo na predivnom komadu kugle zemaljske I iako većinu toga možemo sami uzgojiti, mi ipak većinu hrane uvozimo. To mi se nikako nije svidjelo i odlučila sam naučiti kako uzgojiti svoju hranu. Započela sam sa svojom avanturom u bakinom vrtu koji je već nekoliko godina bio zapušten jer ga moja baka zbog starosti više nije mogla obrađivati.
Ali kako da ja sad počnem uzgajati svoju hranu kad ništa ne znam o tome? Našla sam jednu staru, mudru gospođu koja je živjela na vrhu brda u blizini Rijeke. Ona je bila puna znanja ali već u visokim godinama (tad je imala 92) i dobro bi joj bila došla nečija pomoć u nekim stvarima. Ja sam joj odlučila donositi hranu jednom tjedno i pomagati joj s poslovima u vrtu; a u tom radu s njom, ja sam od nje zapravo učila. I tako sam postala njen šegrt.
Ja bih joj jednom tjedno donosila hranu i pomagala u fizičkim poslovima i u vrtu, a zauzvrat ona je sa mnom dijelila nesebično znanje o hrani – o specifičnom načinu uzgoja hrane i o specifičnom načinu kuhanja hrane. Još uvijek se živo sjećam okusa njene hrane. Nikad poslije nisam probala hranu tako božanskog okusa…
Da li je to što ja želim uzgajati hranu značilo da moram živjeti na selu i kupiti puno zemlje? Znači li to da se moram odseliti iz Rijeke, što to ne želim? Ne jer ima jako puno vrtova u Rijeci i u njenoj okolici. Nekad je ovaj kraj hranio sam sebe što znači da su nonice i nonići sami proizvodili hranu koju su prodavali na našoj riječkoj placi i kojom su se ljudi iz ovog kraja hranili.
Tako ja sad imam tri vrta u kojima uzgajam svoju zdravu hranu. U jednom fantastično uspijevaju pomidori, drugi je na visokoj nadmorskoj visini i tamo je duže hladno i ima jako puno rose, a u trećem se zemlja brzo zagrije i u njemu najranije započinjem sezonu dok je u ostalima još velika zimina. Tako sam polako ja počela uzgajati svoje povrće. Često mi ne bi uspjelo i bila sam jako tužna i razočarana ali nisam odustajala. Učila sam teoriju – puno sam čitala i učila od drugih ljudi, išla sam na razne edukacije ali što je jednako važno, vježbala sam – puno sam sijala i sadila, puno sam eksperimentirala, promatrala, zapisivala sam sve u svoju bilježnicu i sama sam dolazila do zaključaka.
Neopisiv je osjećaj kad sam/a dođeš do nekog zaključka i kad nešto sam skužiš! Ajme, kako je to dobar osjećaj jer skužiš da možeš i da se upornost isplati! I skužila sam da ja zapravo obožavam biti vrtlarica. Taj posao nije lak, težak je jer jako puno radim i u tom radu koristim svoje tijelo koje se često jako umori ali to je normalno – tijelo je stvoreno za kretanje i rad. Obožavam biti vrtlarica jer meni nema boljeg osjećaja nego posijati malo sjeme iz kojeg će se razviti pomidor, salata ili krastavac koji ću pojesti za ručak i kojeg mogu podijeliti sa svojom okolinom.
Volim biti vrtlarica jer je to jedan divan svijet u kojem imam puno kompića – okružena sam prirodom, pticama, životinjicama, glistama, biljkama i zapravo sam jedan dio jednog divnog sustava. To je posao koji mene veseli, a kojim stvaram bolji svijet jer omogućujem da ljudi u mojoj neposrednoj okolini mogu kupiti zdravo i lokalno, prirodno uzgojeno, “naše” riječko povrće. Mi živimo na divnome mjestu – imamo krasnu zemlju, puno čiste vode, cijelu godinu možemo vrtlariti I proizvoditi svoju hranu i voljela bih kad bih u budućnosti imala još više svojih vrtlarskih kompića!
Pozdrav do idućeg puta,
Vaša PovrćAna
