Ima ta jedna anegdota koju ću pamtiti sljedećih par života – naime, bio sam usporio s turama i odrađivao samo lokalna turistička vođenja jer nam je na ovu zemljanu loptu stiglo treće dijete.

I tako, jedan dan sjednem u auto, spustim se do Biograda, sjednem u bus do kolege i preuzmem mikrofon via Šibenik – Zadar. Nakon uvoda, ono klasično “šaima?”. Ništa. Dobio dijete. I ja. Čestitam. Čestitam. Maleni. Malene. ? Blizanke…

Tko si bez mobitela?

I samo od sebe mi sine: kolega je inače s otoka, a kako kruži ta predrasuda da su otočani u najmanju ruku štedljivi, ispričam mu priču. Jednom davno, dok smo bili samo na jednom djetetu i živjeli triput mirnije, a žena radila na Sveučilištu, ja sam tu jednu oradu koju je susjed donio maloprije iz mora, lešao, spremio juhu i krenuo hraniti mojeg jednogodišnjaka gledajući crtani film.

Bila je dovoljna za nas troje, ali onako svježa, mirisna, nestajala je malenom u ustima i prije nego li je završila Pepa Pig ili Traktor Tom ili kakvu smo već sličnu lobotomiju gledali – on je pojeo cijelu ribu! I ostavio nas bez ručka! A da ne spominjem pelene, robicu, specijalne sjedalice, kolica na tri kata s amortizerima, uspavanke iz druge galaksije…

I tu se ubacuje šofer, Slavonac, s malo soli i papra iz panonskog odgojnog fiša kako su djeca danas skuplja od zlata, a na kraju ionako odu u Irsku. Kolega s otoka je mijenjao boje kao da je žešća nevera, od blijede do zelene, na sijamski kvadrat.

Šest godina poslije rezimiram situaciju: najstariji mi u četvrtom osnovne jedini nema smartphone u razredu. Zezaju ga zbog toga. Ali jedini ima YouTube kanal na kojem nešto, ono kao, znate već, ali zato usput ide na satove glume i gimnastike. Smartphone prije kraja četvrtog neće dobiti nijedno od troje, ako nas u međuvremenu ne smotaju.

Dvodnevni izlet sa školom košta osamsto kuna (bolje da ne komentiram, jer bih mogao pisati danima), i ukratko, kad nisu u digitalnom svijetu, mi kao društvo odgajamo djecu kao adrenalinske konzumente. Moš misliti kako će samoinicijativno otići s loptom na basket, pa to je iz doba kad su dinosauri odrastali!

Broji novac na vrijeme

I hajde ih vi ne odvedite barem jednom u funpark Mirnovec (mada moram priznati da smo se i mi veliki tamo zabavili). I da sad ne duljim i nabrajam i dalje i bliže (tipa, ako upišete dijete u privatnu ovu-onu školu jer su kao tamo kao liberalni, otvoreni i kreativni ne zaboravite da će vas to koštati cirka tristo tisuća eura do kraja fakulteta, osim ako ih ne namjeravate vratiti u srednju obrtničku ili zagrebačko sveučilište gdje su počasni doktori… znate već tko).

Neki dan spavao sam u trebinjskom Gradu sunca. Prosurfajte. Aqua world, dječja igrališta, parkovi s dinosaurima… Izgradio ga je brat od Vuka Draškovića, što ne daje nikakav začin ovoj priči, ali ako kažemo da je on vlasnik tvornice koja proizvodi Eurokrem, onda se vraćamo u onaj socijalistički pleostocen i jednu od omiljenih dječjih slastica. Ofkors, tu se uvijek na tim i takvim otvaranjima mota i Emir Kusturica pa mazne kakav slatkiš kad mu već ne dozvoljavaju rušenje starih austrougarskih tvrđava za gradnje Andrić gradova i odgajanje nove djece, u novom carevom ruhu.

I ako njih (dinosaure, je l’) pitamo što misle, vjerujem da bi nam rekli nešto tipa sve se vraća, sve se plaća ili barem: Fred Kremenko je kapitalistički fejk!