Kakve veze španjolska gripa ima sa Španjolskom? Jesu li uistinu krave bile ključne u borbi protiv velikih boginja? I koja je točno poveznica između vampira i kolere?!? Vaše dvoumice i nedoumice oko najpoznatijih bolesti iz prošlosti odlučio je riješiti Zoran Krušvar.
Boleštine su gadna stvar, čak i kad zbog njih ne moraš u školu.
Oduvijek je bilo bolesti i bolesnih ljudi, no posebno je nezgodno postalo otkad smo prestali lutati za mamutima i spavati u špiljama, te odlučili umjesto toga uzgajati stoku i nagomilati se u gradovima. Što smo na većoj hrpi to je zarazama bolje, jer je svaki dodatni čovjek kao čitav novi svijet koji bakterije ili virusi mogu nastaniti.
Koronavirus koji se upravo sad proširio svijetom brže nego najpopularniji video s tvoje omiljene društvene mreže, napunio je bolnice, zatvorio pola svijeta u kuće i izazvao goleme štete za gospodarstvo. Odgodio je nogometna prvenstva, Eurosong, Istrakon, Olimpijske igre, bezobrazno je omeo čak i održavanje programa Europske prijestolnice kulture!
O samom virusu si sve već čuo, znaš da trebaš prati ruke, izbjegavati kontakte s drugim ljudima i pokupovati sav wc papir koji nađeš u trgovini iako nikom nije jasno zašto. Međutim, možda ne znaš da nam osim puno toga groznog i lošeg, velike epidemije i svjetske pandemije ponekad donesu i pokoju pozitivnu posljedicu. Pogledajmo malo neke zgodne primjere iz povijesti.
Kuga – Crna smrt
Kad su boleštine u pitanju, nema do kuge. Kuga je čovječanstvu utjerala strah u kosti kao nijedna druga bolest, a jasno je i zašto. Velika epidemija iz 14. stoljeća, s lako pamtljivim imenom “Crna smrt”, pobila je ogroman broj ljudi. Znanstvenici nisu sigurni oko točnog broja, ali procjenjuju da je u Europi poginulo između polovice i dvije trećine stanovništva. Zamislite bolest koja pobije dvije trećine Europe! Pa što tu može biti dobro, pitaš se? Prvo, ogroman pomor stanovništva dozvolio je šumama i šumskim životinjama da se oporave.
Nadalje, nastao je nedostatak radne snage pa je radna snaga postala važnija, zbog čega se položaj radnika, obrtnika, seljaka popravio. Konačno, neviđena katastrofa potaknula je ljude na promjenu razmišljanja. Umjesto vjerskih tema, učenjaci i umjetnici počinju se više zanimati za čovjeka, tijelo, organizam, medicinu, znanost te se na taj način otvaraju vrata renesansi i polako se kreće ka izlazu iz srednjeg vijeka.
O kugi su pisane knjige i snimani filmovi, a kao domaće primjere možemo spomenuti “Kuginu kuću” Augusta Šenoe za koju je inspiraciju našao u okolici Novog Vinodolskog, ili sjajan strip “Mi, mrtvi” Darka Macana i Igora Kordeja.
Velike boginje
Ova ružna bolest uništena je prije četrdesetak godina, ali su zato njeni tragovi nađeni čak i u egipatskim mumijama, što znači da nas je gnjavila dovoljno dugo. Virus se pojavljivao po cijelom svijetu, a posebno je poguban bio u Americi, gdje su ga donijeli Europljani i gdje je izazvao strašan pomor domaćeg stanovništva i pomogao srušiti carstva Azteka i Inka. Međutim, još u 16. stoljeću Kinezi su uočili nekoliko zanimljivih stvari:
A) ljudi koji prebole ovu bolest postaju imuni na nju
B) neki ljudi razviju znatno blaži oblik bolesti
C) ako ljude koji imaju blaži oblik bolesti čačkaš iglom po gnojnim ranama pa onda taj gnoj staviš sebi pod kožu, razboljet ćeš se i ti, ali ćeš vjerojatno također dobiti blaži oblik bolesti i postati imun.* (Ovo zbilja nije bila jako pouzdana metoda.)
To se znanje postupno širilo, dok nije stiglo i na zapad. Britanski liječnik Edward Jenner nastavio je proučavati ovu tehniku te otkrio da se u istu svrhu može koristiti i gnoj iz još manje opasnih kravljih boginja. Otud dolazi riječ “vakcina” (vacca = krava) i upravo zbog velikih boginja danas imamo razvijena cjepiva koja nas spašavaju od nebrojenih bolesti.* (Ako se želiš zaštiti od neke bolesti, idi liječniku na cijepljenje. Redakcija Brickzinea te moli da ne čačkaš sam po bolesnim kravama…)
U umjetnosti možda nije bila toliko popularna kao kuga, ali će se tvoji roditelji sjetiti filma “Variola vera”, inspiriranog epidemijom koja je u Jugoslaviji izbila 1972. Taj je događaj ostao u svijesti starijih građana pa oni i danas, za vrijeme epidemije koronavirusa, spominju paniku i masovna cijepljenja koja su se tada događala.
Španjolska gripa
Gripa ovo, gripa ono, tko se još boji neke tamo gripe i to iz Španjolske? Pa, zapravo, nije došla iz Španjolske, ali zemlje koje su sudjelovale u Prvom svjetskom ratu nisu htjele da im vijesti o neobičnoj bolesti narušavaju moral vojske i stanovnika pa su zabranjivale da se o epidemiji piše. Španjolska nije bila u ratu pa je prva “na sva zvona” javila da se nešto zabrinjavajuće događa.
A dogodila se jedna od najsmrtonosnijih epidemija ikada, koja je zarazila četvrtinu ljudi na planetu (tada je to iznosilo oko 500 milijuna) i pobila broj u koji nismo sigurni, jer ne možemo točno znati tko je poginuo od metka, tko od virusa, a tko od neke druge bolesti koja je tada harala. Procjene se kreću od 17 do 100 milijuna ljudi pa čudi što joj nismo smislili neko zvučnije ime.
S druge strane, kad je ova gripa ušla u krvave rovove diljem Europe generalima je ubrzo ponestalo vojnika koji će jurišati na neprijatelje pa je tako virus-mirotvorac priveo kraju Prvi svjetski rat. Budući da se bolest lako širila među svim slojevima stanovništva, mnoge su zemlje shvatile da će od bolesti biti sigurne jedino ako svi građani (a ne samo bogati) budu zdravi pa se upravo tad počinje razvijati javno zdravstvo. Osim toga, više se pažnje počinje poklanjati općem zdravlju pa se pokreću sportska društva, klubovi i slično. U Rijeci su se i ranije gradile jeftine kuće za radnike, ali dok su to u 19. stoljeću financirali vlasnici tvornica gdje su ti radnici radili, poput primjerice proizvođača torpeda Whiteheada, sada brigu o zdravom i dostupnom smještaju preuzima država.
Kultura je, kao što to često biva, traumu rata i bolesti doživjela kao povod za okretanje nekih novih stranica. Likovnjaci se vraćaju klasičnim temama, takozvani “povratak redu”. Završava futurizam, Picasso napušta kubizam i počinje slikati “normalnije”, ali istovremeno nastaje nadrealizam. Arhitekti odbacuju ukrase i na prvo mjesto stavljaju funkcionalnost, slično se događa i u modi. U muzici počinje doba jazza, a u književnosti se bolest, koja je ranije redovito bila metafora (npr. za bolesno društvo) sada počinje pojavljivati kao prava, konkretna tema djela.
Kolera
Znamo da je stoljećima bila prisutna u Indiji, a onda se u 19. stoljeću proširila cijelim svijetom i pobila desetke milijuna ljudi. No, srećom, našao se britanski liječnik John Snow (za razliku od Jona Snowa iz “Igre prijestolja” imao je jedno “h” u imenu i ipak znao nešto) koji je shvatio da se kolera širi zagađenom vodom pa je potaknuo izgradnju boljih vodovoda svugdje u svijetu. Zahvaljujući njegovim spoznajama i Rijeka je nakon nekoliko epidemija kolere dobila vodovod pa su građani mogli piti vodu bez fekalija. A ako voda nije dovoljna, tu su i vampiri čijoj je popularnosti također pomogla kolera!
Da, vampiri. Ozbiljno.
Najčuvenijeg vampira ikad, strašnog Drakulu, napisao je irski pisac Bram Stoker. Manje je poznato da je i njegova majka Charlotte napisala nešto – “Iskustva s kolerom u Irskoj”, esej u kojem je opisala svoja sjećanja iz epidemije koju je sama proživjela.
Čini se da je njen sin bio inspiriran majčinim tekstom u mnogim detaljima, od atmosfere mjesta pod opsadom nevidljivog neprijatelja, preko likova liječnika, čudovišta koje dolazi brodom s istoka kao što je i kolera došla, u kolovozu, ponekad putujući preko zemlje u obliku izmaglice baš kao što je i Charlotte Stoker opisala koleru. Budući da su umrle od kolere pokušavali pokopati što prije, događalo se da u masovnim grobnicama završe još živi ljudi, što je lako povezati sa slikom vampira koji ustaje iz groba.
Da to nije slučajnost, potvrdili su i znanstvenici koji su istraživali groblje u gradu Drawsko Pomorskie na sjeverozapadu Poljske. Naime, neki od pokojnika bili su pokopani na način na koji se, prema predajama, sahranjuje one koji bi mogli pokušati ponovno ustati iz groba – odnosno vampire.
Neki su sahranjeni sa srpom postavljenim preko vrata ili abdomena, a drugi s velikim kamenjem ispod brade kako ne bi mogli nikog ugristi. Istraživanja su, međutim, pokazala kako su pokojnici ipak samo umrli od kolere.* (Kako ne bi ispalo da je kolera kriva za baš svakog vampira, treba spomenuti i slučaj “Vampirske panike u Novoj Engleskoj” koji se dogodio tijekom 19. stoljeća, a koji je izbio zato što su mještani vjerovali da umrli od tuberkuloze iz groba sišu život iz svojih ukućana (koji su zapravo isto oboljeli od tuberkuloze) pa su krenuli iskopavati “vampire” spaljivati im organe i odsjecati glave.)
Budući da su vampire ljudi od davnina krivili za razne epidemije kojima nisu znali uzroka, kugu, koleru, tuberkulozu i tko zna što (postoji mišljenje i da je kultni film “Nosferatu” iz 1922. inspiriran španjolskom gripom) ako nakon koronavirusa ne dočekamo neku novu renesansu ili nove pravce u umjetnosti, vjerojatno možemo barem računati na koji novi vampirski film.
To je u redu, mi se vampira ne bojimo, jer ionako ne smijemo nikud iz kuće pa smo sigurni. A i kako bi nas ujeli s obaveznih dva metra razmaka?
