„Jao, bliži se sat lektire!“ i „Opet ta lektira!“ rečenice su koje često izgovore učenici, ali i njihovi roditelji. Nije tajna kako lektira odavno ima loš status mrske literature među učenicima osnovne i srednje škole kojima svijet književnosti nije blizak ili pretjerano važan. Lektirni im naslovi predstavljaju školsku obavezu što se mora izvršiti, a ujedno može dati i dobru ocjenu. Kako učenici ulaze u tinejdžerske godine, tako jenjava interes za književnošću; osipa se broj pasioniranih čitatelja pa nerijetko možemo čuti sintagmu smrt knjige.

Rasprave o korisnosti lektire i popisu lektirnih djela poprilično su aktualna tema kojom su zaokupljeni i učenici, i učitelji, i roditelji, i dobronamjernici i zlonamjernici kojima tema može biti idealna za ideološko prepucavanje i pumpanje ega. O lektiri gotovo svatko ima nešto za reći, i stručnjaci i neupućeni žele iznijeti mišljenje i mnogi pomisle kako su upravo oni u pravu.

O lektiri kolaju neprovjerene informacije, nedavno se šira javnost uznemirila jer je Dnevnik Anne Frank maknut s popisa obaveznih djela, što je neistina jer Dnevnik Anne Frank nije bio obavezno djelo za učenike osmih razreda. Obavezna su djela bila Breza Slavka Kolara, Alkar Dinka Šimunovića i zbirka pjesama Srebrne svirale Dragutina Tadijanovića. Dnevnik Anne Frank bio je (i ostao) na lektirnom popisu, na učiteljima je bilo da odluče hoće li obrađivati Dnevnik Anne Frank u sklopu lektire.

Kako postići da učenik zavoli knjigu?

Kao školski knjižničar mogu ustvrditi kako se propisani lektirni naslovi čitaju. Ako ništa drugo, učenici čitaju makar zbog ocjene, da im se ne pokvari prosjek ocjena. Istina jest da su mladi u sve većoj mjeri zaokupljeni digitalnim medijima i društvenim mrežama te da im knjiga (i učenje uopće) nije na prvom mjestu, no osnovnoškolci lektiru ipak u pravilu čitaju.

Iskustvo mi govori kako interes za lektiru prestaje oko šestog razreda, a naročito u sedmom razredu dođe do pada čitatelja. Već kod učenika trećega razreda mogu čuti učeničke zahtjeve pri posudbi. Žele kratku, što kraću knjigu. Nije im važno je li knjiga zanimljiva, bitno im je samo da se brzo pročita i zaradi ocjena. Učenici su u sve većoj mjeri opterećeni ocjenama i uče zbog ocjene, što je posve naopako viđenje. Čitaju zbog ocjene, a ne iz užitka, lektiru dožive kao dužnost, obavezu što se mora izvršiti.

Je li moguće lektirne naslove i sat lektire učiniti zanimljivijima te tako pobuditi kod učenika ljubav prema knjizi i čitanju? Naravno da jest, no da bi lektira bila učenicima zanimljivija i u manjoj mjeri mrska, to prije svega uvelike ovisi o učitelju, odnosno njegovoj motivaciji, kreativnosti i predanosti u obavljanju svojega posla. U osmišljavanju satova lektire učiteljima itekako može pripomoći knjiga Kreativni pristup lektiri (Naklada Ljevak, 2019.). Autorice Dubravka Težak i Marina Gabelica, obje renomirane poznavateljice dječje književnosti,  iznijele su svoje bogato iskustvo o školskoj lektiri i čitateljskim navikama, provele brojna istraživanja i ponudile pregršt materijala koji bi učitelji mogu iskoristiti pri održavanju satova lektire.

Bogata koncepcija knjige

Knjiga je koncipirana u pet poglavlja (Lektira – nekoć i danas; Istraživanja i promišljanja o čitateljskoj kulturi i poticanju čitanja; Kreativni pristup lektiri; Organizacija lektirnih sati i Kreativne ideje).

Autorice iznose raznolika stajališta o lektiri, objašnjavaju koje su funkcije lektire, čemu uopće služi i zašto je važna – da je cilj lektire opismeniti čovjeka, oplemeniti ga i pripremiti za život. Naglašeno je da lektiri nije pružen dovoljan broj sati te da učenicima nije problem samo čitanje lektirnih djela, već da im veći problem predstavlja proces pisanja lektire.

Brojna su pitanja autorice postavile, ali i ponudile adekvatne odgovore na iste. U knjizi Kreativni pristup lektire navedeni su rezultati istraživanja koja su autorice provodile – provele su ispitivanje o učiteljskim i učeničkim stavovima o lektiri iz kojih se može pretpostaviti čitaju li učenici manje i čitaju li zato jer moraju; treba li se lektira ocjenjivati; treba li se lektiri posvetiti više sati; u kojoj je mjeri popis lektirnih djela suvremen i po kojim bi se kriterijima trebao stvarati popis lektirnih djela, tek su neke teme što su detaljno analizirane:

„Već smo nekoliko puta spominjali potrebu da se na lektirnom popisu nalaze tematski i žanrovski raznolika djela iz nacionalne i svjetske književnosti. Ipak, analizom postojećih popisa možemo vidjeti da se ta raznolikost očituje samo na razini popisa svih razreda, no ne i u pojedinom razredu. Primjerice, slikovnica se javlja u prvom i drugom razredu osnovne škole, ali se u potpunosti zaboravlja u trećem i četvrtom razredu. Ovo je doista nepravedno jer postoje brojne slikovnice koje su iznimno dobre i primjerene starijoj djeci.“ (53.)

U velikoj se mjeri govori o ocjenjivanju lektire i pritom se navodi činjenica kako nemaju svi učitelji jednake kriterije pri ocjenjivanju. U knjizi se detaljno govori o učiteljskim metodama rada, spominju se zastarjeli i novi pristupi interpretacije lektirnih djela. Što pospješuje, a što umanjuje stupanj imerzije (uživljenosti) kod učenika?

U petom poglavlju Kreativne ideje nalaze se brojne aktivnosti pomoću kojih sat lektire može biti uspješniji. Objašnjava se kako napraviti interaktivnu lektirnu bilježnicu koja bi vizualno bila atraktivnija i osobnija od standardne lektirne bilježnice; navode se aktivnosti pomoću kojih se pospješuju čitateljske aktivnosti (čitanje u maskama i čitanje iz sjene; pripovijedanje gestama; pripovijedanje obogaćeno zvukovima…), stvaralačke aktivnosti (pripovjedna kocka; proširenje priče; priča iz vrećice; recenzije knjiga; pričanje dodirom; kartice za pripovijedanje…), aktivnosti za istraživanje priče (citati kao grafiti; čovječe, prepričaj me!; pričljivi plakat; likovi pišu pismo; razredni rječnik…), aktivnosti za razvoj jezičnih djelatnosti (razvrstavanje riječi; kuhanje rečenica; vizualizacija riječi; zvučna priča…) i još brojni drugi primjeri što su podrobno objašnjeni kako bi se što lakše izveli u praksi.

Nesumnjivo će svatko pronaći nove metode rada koje bi se lako mogle provesti u djelo.

„Prema našem istraživanju, većina lektirnih sati za sada izgleda tako da učitelji i učenici vode razgovore i rasprave o knjizi, a lektira se ocjenjuje na temelju dnevnika čitanja i angažmana pojedinih učenika u raspravi. Vrlo malo broj učenika (5%) izjasnio se da na satu lektire s učiteljima rade zanimljive aktivnosti, a što bi sate lektire moglo razlikovati od ostale nastave.“ (47.)

Iznimno koristan priručnik

Osim brojnih primjera stvaralačkih aktivnosti, u knjizi su navedeni primjeri dobre prakse, slikovni prilozi, grafikoni i tablice iz kojih čitatelj može steći znatno bolji uvid u lektirnu problematiku. Kreativni pristup lektiri važan je priručnik za učitelje, knjižničare, odgajatelje, roditelje i sve ostale pojedince koji su u doticaju s lektirom i aktivno rade na promociji čitateljskih navika.

Pomoću ovog nadahnutoga priručnika mogu se smanjiti brojne negativnosti što se vežu uz lektiru – ukoliko se uvedu inovacije u proces poučavanja, sat lektire može postati dinamičniji i drugačije koncipiran, negodovanja se mogu smanjiti. Uz malo truda i uvođenje pokoje promjene, učitelj može osmisliti raznolik i zanimljiv sat, pobuditi zanimanje učenika za lektiru, pridobiti ih ka čitanju.

Dubravka Težak i Marina Gabelica stručno i sistematično iznose brojna vrijedna promišljanja koja bi mogla probuditi uspavanu kreativnost kod učitelja (i učenika), a usto je ponuđeno mnoštvo lako izvedivih rješenja i korisnih tehnika što se mogu redovno koristiti u praksi te mogu rezultirati pozitivnim ishodima, učiniti da čitanje lektire postane ugodna i kreativna navika, a ne mrski predmet dosade i još jedna školska obaveza.

Ukoliko nemate ideju kako sat lektire učiniti boljim, uspješnijim i zanimljivim učenicima, tada biste svakako trebali koristiti priručnik Kreativni pristup lektiri jer, u njemu ne manjka odličnih i korisnih ideja!