U potrazi za dosadom na društvenim mrežama, David je naišao na izgubljeni dragulj svojeg djetinjstva – Lego Racerse.
Nikad ne znate kada će vas stvarnost vratiti u djetinjstvo. Dovoljna je jedna slika, jedna nota, jedan keks koji će u vama probuditi potisnuta sjećanja, bila dobra ili loša.
Svijet danas stremi spajanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Danas možete kupiti kekse koje je radila vasa nona (šok!), slikati se kao da živite u dvadesetim godinama ovog stoljeća (ili sljedećeg stoljeća) te odlaziti u klubove i živjeti kao da su na tapeti lude šezdesete ili mučne tridesete. Nakratko možete živjeti u vremenu koje vi odaberete. Vremenski stroj za siromašne.
Međutim, ponekad je u more prošlosti i budućnosti najlakše zaroniti jednim pogledom na društvene mreže na kojima sam ja niotkuda uspio naletjeti na – Lego Racerse.
Originalni metež
Lego Racers izašao je prije točno dvadeset godina na većini postojećih platformi u potražnji za većom publikom koja je već ionako bila dovoljno velika jer radi se o Lego kockicama. Tko se barem jednom u svojem životu nije zaigrao s istima i barem pokušao napraviti nešto slično kućici? Slični dječji trkaći naslovi bili su izuzetno popularni krajem prošlog stoljeća – još danas pamtimo (i igramo) originalni Mario Kart i Crash Bandicoot u čijoj su sjeni ostali drugi naslovi među kojima je su i Lego Racersi.
Koncepcijski Lego Racersi nisu donijeli ništa revolucionarno – riječ o relativno malome naslovu koji nam nudi četiri opcije koje se vrte oko 26 interaktivnih staza. Redom su to Circuit, Single Lap, Time Trial te Multiplayer. Ključan u cijeloj pričiw je Circuit na koji se posljedično nadovezuju ostale opcije, od drugih načina igranja te narativa do samih vozila i uređivanje istih. Krenimo od narativa koji reda radi stoji kao podloga onome zbog čega uistinu igramo (igram) Lego Racerse. Najbolji vozač u paralelnom Lego svemiru, Rocket Racer, odlučuje (iz dosade) stvoriti pomoći znanstvenice Veronice Voltage ultimativno trkaće natjecanje u koje bi se uključile najpoznatije ličnost iz duge povijesti Lego automobilizma u koju, naravno, spadate i vi. Kraj. Sad možemo na važnije stvari.
Taj narativ provlači se kroz sedam setova staza na kojima nailazimo na trkaće legende koje moramo pobijediti želimo li napredovati na sljedeću razinu. O njima ne saznajemo ništa osim njihova imena i pokoje lijene rečenice u filmskom otvaranju novog nivoa što znači kako su kreatori sve karte bacili u gameplay koji u spoju s predstavljenom grafikom ne razočarava. Vožnja bolidom je pitka te bugova nema, a utrke su zapaprene dodatkom oružja u vidu četiriju kockica – plave (obrana), žuta (otrov), zelena (ubrzanje) te crvena (ofenziva). Taj sustav power-upova kreativnije je napravljena nego u razvikanijim naslovima te vam nudi mnoštvo taktičkih opcija. Tu su dizajneri napravili i zanimljivu zaškoljicu kroz činjenicu da pred vama stoje dvije opcije – možete odmah iskoristiti power-up ili ga možete postepeno izgrađivati. Naravno, to vas dovodi u opasnost jer u slučaju da vas netko pogodi, vi gubite kockice. To se zove kockanje.
Još jedna inovacija za kojom sam plakao što nije bila implementirana u Forzinim Lego Racersima je stvaranje vlastitog vozila, kao i vlastitog vozača. Ovdje se vidi potpuno iskorištava potencijal Lego brenda koji u prvi plan stavlja kreativnost, unikatnost itd. Lego Racersi na tim vrijednostima grade svoju igru dajući opciju igraču da odabere jedno od dizajniranih vozila ili da stvori svoje. I upravo to igranje mehaničara nije samo estetske prirode kao što su slični sustavi u većini današnjih igara nastrojeni; ovdje se radi o tome da vaš talent, vaše odluke u stvaranju vozila utječu na njegove performanse. Međutim, nije sve tako bajno jer sustav izgradnje vozila nespretno je napravljen te će nestrpljivim (i strpljivim) igračima taj dio igre brzo postati prenaporan te će se u potpunosti posvetiti jedino utrkama protiv AI-a koji je dobar, ali ne kao i vaš prijatelj.
A to dolazimo do problema koji je Lego Racerse stajao slave. Naime, igra podržava jedino split-screen multiplayer, jedan na jedan. Drugih opcija nema. Možete ih početi nabrajati, ja ću vam ih uljudno križati te plakati zajedno s vama jer to je vrlo vjerojatno jedna od najvećih greški počinjenih u samome razvoju igre. Bez toga, Lego Racersi osuđeni su na nekoliko zabavnih popodneva poslije kojih ih nije teško zaboraviti jer trkaći naslovi svoju popularnost duguju upravo našem kompetitivnom duhu koji ne može (opet) dopustiti da je njegov prijatelj bolji u nečemu (svemu).
Šteta.
Što bi bilo kad bi bilo
Iako su Lego Racersi sada još jedan povijesni what if, oni ostaju vrijedni vašeg vremena zbog dobrih strana koje su dovoljne da kod bilo kojeg ljubitelja trkaćih naslova zasluže nekoliko popodneva. Nemoguće je predvidjeti kreativni power-up sustav te grafike koje ne vrište prošlo stoljeće. Uz malo strpljenja i prakse, uvježban bi trebao postati i dio s izgradnjom vozila što vam dolazi kao još nekoliko popodneva u vašoj sobi.
Ja jedino mogu držati fige da će vam za koju godinu Lego Racersi probuditi ista ona dobra sjećanja, kao i pitanje – što bi bilo kad bi bilo? Dok se netko ne ohrabri – nećemo saznati.
