Ovdje ćemo preporučiti naslove i popričati s hrvatskim književnicima koji su osjetili poziv pisati o autizmu, redom motivirani osobnim iskustvima i susretima. Njihove inspiracije izražene literarnim talentom tako tvore još jedan način podizanja svjesnosti o autizmu – kroz lijepu riječ, književnost. I to onu namijenjenu djeci.
Drugi travnja. Svjetski dan svjesnosti o autizmu. Raznoliki su načini osvješćivanja društva o životu osoba s autizmom. Iz godine u godinu sve ih je više, i to je dobro. Mnogi će ljudi spontano osjetiti empatiju i razumijevanje u susretu s takvom osobom. Ti susreti malo koga ostavljaju neizmijenjenim. Osobe, posebice djeca, s bilo kakvim invaliditetom poslože nas iznutra i nerijetko osjetimo zahvalnost, a i probuđenu želju da i sami učinimo nešto više.
Nije li to jedan od najljepših i najbogatijih načina da se čitatelj susretne s drugačijom djecom, da upozna njih, njihove obitelji, teškoće, ali iznad svega sličnost sa samim sobom? Ili da parafraziramo pjesnika Miguela de Unamuna – predrasude se liječe upravo čitanjem. Knjiga u koju uranjate vodi vas na putovanje, i to u nekim tuđim „postolama“. To je iskustvo od kakvog uvijek raste srce.
Za početak smo zamolili Mariju Bratonju, knjižničarku i voditeljicu poznatog bloga Mali čitači, da nas upozna s pojmom inkluzije i utjecaja književnosti na stvaranje stavova.
Inkluzija je preobrazba čitave zajednice
„Prihvaćanje različitosti i uključivanje djece s teškoćama u redovan odgojno-obrazovni sustav nije inkluzija. Inkluzivno društvo je ono koje poštuje individualnost svakoga djeteta, njegovu osobnost i različitost, a inkluzija preobrazba čitave zajednice. Životi djece s teškoćama i njihovih obitelji neće se mnogo promijeniti ako se ne promijeni društvo, njegove vrijednosti i stavovi.“
Ali kako mijenjati to društvo? Marija posebno ističe velik utjecaj književnosti, napose dječje.
„Svi znamo koliko je važno čitanje od najranije dobi i koje su sve dobrobiti takvog čitanja. A kad su djeca od najranije dobi izložena slikovnicama s pričama i ilustracijama koje ih uče o karakteristikama i potrebama djece s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima, razvit će vrijednosti poput tolerancije, uvažavanja i prihvaćanja različitosti koje su put do inkluzivnog društva.“
Što se tiče domaće dječje književnosti, naša nam sugovornica napominje kako nije baš napisano mnogo djela s likovima koji imaju neku teškoću. Razlog bi mogao biti zaziranje od osjetljivih tema. Marija, inače i sama majka djeteta iz spektra, naglašava izuzetnu potrebu za ovakvim temama i likovima jer je to „jedan od načina podizanja svijesti o poštovanju i prihvaćanju različitosti u društvu, a uvijek je najbolje mijenjati društvo iz korijena.“
Ohrabrenje svim čitateljima (a i piscima) svakako je njezina izjava kako su ta djela koja imamo, „iako malobrojna, kvalitetom izvrsna.“ A to nije malo, smatra naša načitana knjižničarka.
Dječja mašta u službi prihvaćanja i razumijevanja
Prvi od tih izvrsnih naslova je dječji roman Čuvar zmaja, iz pera osječke književnice Đurđice Stuhlreiter. Objavljen je 2020. godine u izdanju HDKDM, Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
„Kao Snjeguljica u staklenom kovčegu – taj se izraz često nameće kada se razmišlja o djetetu s autizmom i upravo je on bio jedan od pokretača za pisanje romana Čuvar zmaja“, reći će nam njegova autorica.
U središtu pozornosti je Leo, dječak s autizmom. Leo ne govori i njegov autizam nije visoko funkcionalan, pa se u svakidašnjem svijetu susreće s brojnim problemima. Kroz priču nas vodi Leov brat Mislav, koji se stavlja u ulogu njegova zaštitnika, na svoj dječji način prozivajući se čuvarom zmaja – nekoga tko s mnogo ljubavi čuva povjereno mu blago.
Njihova obitelj, nepotpuna jer se otac nije mogao nositi s izazovima, također je svakodnevno izložena nerazumijevanju okoline. Zaplet nastaje kad mama treba otputovati na nekoliko dana i primorana je nekome povjeriti djecu na skrb. Likovi koji će se se potom pojaviti ispoljit će tipične uzorke ponašanja neosvještenih ljudi prema osobama s invaliditetom i predrasude koje imaju.
Rasplet će dakako biti pozitivan, jer se time snažno poručuje kako je „druženje i suživot s djecom s autizmom, ali i svakim drugim djetetom s invaliditetom, uvijek pozitivno iskustvo jer nas obogaćuje i oplemenjuje,“ podcrtava Đurđica.
Ova plodna književnica za djecu, također i magistrica defektologinje i logopedije, jednostavnim rječnikom budi kod čitatelja potrebu za razumijevanjem drugih i drukčijih. A posebnu pozornost posvećuje braći i sestrama osoba s autizmom, koje s toplinom oslikava.
„U prvom je planu dječji odnos prema životu i svijetu te korištenje mašte za tumačenje svakodnevice“ tumači Đurđica, uz želju da roman pronađe put do svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa te tako ispuni svoju svrhu – razumijevanje i shvaćanje.
Književnost kao ljepša inačica stvarnosti
Drugi naslov s našeg popisa također je nadahnut hrabrom obitelji u kojoj je jedan od članova osoba s autizmom. Roman se zove Srcohvat, autorice Andrijane Grgičević, objavljen također 2020. godine od istog izdavača, HDKDM.
Glavna junakinja je desetogodišnja Ina Marina, sestra autističnog Bojana, skoro osamnaestogodišnjaka, i Mihe, požrtvovnog i mladenački ljutitog dvadesetogodišnjaka.
Ina Marina vodi dvije važne bitke, jednu u stvarnom svijetu, a drugu u fantastičnom svijetu slagalica koji se zove Srcohvat. U oba svijeta pojavljuje se zlo koje želi odstraniti sve koji se ne uklapaju u njihovu sliku svijeta. S jedne strane to je gospođa Pirlić, moćna i bahata gradska vijećnica, s druge strane to je zla vladarica Netopirka, užasna spodoba koja uništava sve što dobro i nevino. Pomoć će stići iz neočekivanih izvora, a pustolovina će imati sretan kraj u kojem se ispunjava davno proročanstvo, korumpirani zli moćnici svrgavaju se s vlasti, a obitelj ostaje zajedno.
Autorica, usput i sama sestra sad već odrasle osobe s autizmom, priznaje kako je ovaj roman u njoj dugo rastao i preslagivao se na razne načine. „Nadahnuće mi je bila moja vlastita obitelj. Želja mi je bila stvoriti napetu pustolovinu koja će nenametljivo biti podrška svim sličnim obiteljima.“
Izbor fantastičnog svijeta nametnuo se samim svojim zakonitostima, jer tamo su stvari postavljene jasno i iskonski. „Kad se hoće, sve se može sagledati kroz filter za bajku.“ tvrdi ova književnica. „Pa kad čitatelj tako sagleda sebe, poželi i sam biti junak, empatičan i pun razumijevanja.“
„Ovo je roman o ljubavi. Onakvoj koja se ne bi mijenjala ni za što. Onoj koja pobjeđuje sve zlikovce, sve zabrane, koja se isplače po rasporedu i opet diže glavu. Ovo je roman o zahvalnoj ljubavi“ nadodaje.
Pas pomagač – pripovjedač koji vidi dublje
Treći dječji roman s temom autizma zasluženi je dobitnik nagrade „Zvonko“ za najbolji neobjavljeni rukopis za djecu 2020. godine. Roman se zove Bok, Roko, njegov autor je književnik Krešimir Butković, a izdavač je opet HDKDM.
Ovaj mali prozni biser počinje rečenicom „Bok, Roko, htjela bih ti biti prijateljica“, te majstorski uvodi čitatelja u priču o dječaku iz autističnog spektra, koju nam spontano i lucidno pripovijeda njegov pas pomagač, labradorica Evita. Tako kroz jednu nevinu i neiskvarenu perspektivu upoznajemo Rokovu mamu koja sve nosi na svojim leđima, saznajemo da tata radi u inozemstvu, jezdimo kroz mnoštvo situacija punih osude i predrasuda, promatramo Rokove epizode vrištanja, bježanja, maminog slamanja pa ponovnog dizanja, odlaska na ljetovanje… Sve će se situacije odvrtjeti pred našim očima kao na filmskoj traci, a svježina Evitina gledanja unijet će prijeko potrebnu podršku, i nadasve, ljubav punu razumijevanja.
Pisac romana nam priča kako ga je, neposredno pred istek roka navedenog natječaja, susjeda koja ima sina s autizmom upitala kad će napisati neki roman za njih. Krešimira je posebno ganula činjenica da su ta djeca često prepuštena roditeljima na brigu i marginalizirana. Dodatno se upoznao s tematikom kod sličnih obitelji i zadao si nelak zadatak da u pristupačan i simpatičan ovitak, bez propovijedanja, upakira „teške priče i ogorčenost spram države koja se maćehinski odnosi spram osoba s invaliditetom.“ Ideja o perspektivi psa pomagača rodila se kad je upoznao instruktoricu pasa za pomoć osobama s invaliditetom.
„Malo pomalo složio sam priču u glavi. Ništa revolucionarno. Djeca najbolje reagiraju na životinje, posebice pse“, skromno nam izlaže ovaj nagrađeni pisac, inače i sam kvadriplegičar.
Pas će otkriti nov, neopterećen način gledanja, i dati nam uvid u jedan drukčiji svijet, za koji „mi obični ljudi možda još nismo spremni.“
Krešimir tvrdi da je roman pobijedio za dlaku, „za onu mrvicu koja je i inače potrebna da se ovako teška tema izvuče na površinu interesa javnosti. Nažalost, društvo još uvijek žmiri pred problematikom osoba s invaliditetom pa se medijski zaobilazi i progovaranje o književnosti vezanoj uz nju. No, na nama je da pišemo“ zaključuje, a mi se potpuno slažemo i potičemo na čitanje ovih lijepih i korisnih romana.
Književnost je najbolji uvod u razgovor, osvješćivanje i edukaciju
S obzirom da sva tri navedena romana imaju istog izdavača, upitali smo Silviju Šesto, jednu od urednica HDKDM, ima li neki poseban razlog tomu. Ona nam pojašnjava izdavački plan Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, koji obuhvaća 4 otvorena natječaja, gdje se biraju najbolji pristigli radovi.
„Tako su se lani tematski poklopila čak tri izdanja, a dva od njih prispjela su putem natječaja „Zvonko“ za najbolji neobjavljeni roman. Sva su tri rukopisa vrijedila objave, i nismo dvojili ni trenutka“ – odgovorila nam je s ponosom.
Urednica posebno ističe da je kod nas praćenje književnosti za djecu nažalost tek sporadično, iako je produkcija bogata. „Svaka tema koja je vrsno obrađena obogaćuje fond književnosti za djecu, a to se osobito odnosi na one teme koje se često preskaču i o kojima se govori „reda radi““.
Nadalje navodi stilsku različitost tih romana „s obzirom da su plod različitih spisateljskih rukopisa, različitih autora, njihovih motivacija, te naposljetku i iskustva koje posljedično nosi i spisateljsku iskrenost koju najmlađe čitateljstvo traži i prepoznaje.“
„Uloga književnosti za djecu najvažnija je uloga u formiranju budućih čitatelja. Kad je riječ o temama koje obrađuje, književnost je najbolji neizravni model koji na zanimljiv način može biti uvod u razgovor, osvješćivanje i edukaciju o temi. Uz to, ne poznajem baš niti jednog odraslog čovjeka koji je započeo s čitanjem i nastavio s tom divnom navikom, a da nije empatičan. Empatija i tolerancija se ne mogu naučiti i usvojiti na nekom kratkom tečaju u odrasloj dobi. Čitanje od malih nogu jedan je od najinteligentnijih načina učenja kako biti dobro ljudsko biće“ lijepo će zaključiti svestrana književnica i urednica Silvija, podcrtavajući osnovnu zamisao svih navedenih djela a i samog ovog članka. Biti dobro ljudsko biće.
Popravljanje svijeta kroz književnost
No, nisu samo dječji romani oni koji nas uče empatiji od malena. Za još mlađe čitatelje s posebnom se pažnjom pišu i ilustriraju slikovnice, taj prvi susret s knjigom uopće. Kad smo kod slikovnica koje se dotiču ove teme, u domaćem stvaralaštvu pronašli smo svega dvije. Prva od njih je Kako smo gradili kuću Snježane Babić Višnjić, a koju je objavila Semafora 2019. godine.
Radi se o lijepo ispričanoj i mudro osmišljenoj priči o dječaku Darinu, kojem matematika ne ide najbolje, i šutljivom Sanjinu iz njegova razreda, koji mu bez riječi ispravi sve greške. No Sanjin se ne zna baš nositi s neočekivanim problemima, kao kad se prospe kikiriki u njegovoj torbi, pa sada prvi dječak može pomoći drugome. Pa kako to obično ide s naopakim danima, ovdje pratimo jedan dan kad sve nekako krene ukrivo, što najbolje iskazuje Sanjinovu nemoć da se prilagodi promjenama, posebno ako je učiteljica taj dan malo nestrpljiva. Kad se nehotice uruši kuća od knjiga koju su dječaci izgradili, Sanjin se toliko uznemiri da vrišteći pobjegne, i tada počinje pomutnja i potraga za njim. Pravom detektivskom metodom Darin će pronaći svog prijatelja na (ne)očekivanom mjestu gdje „drukčiji postaju jednaki, neshvaćeni dobivaju glas, a izgubljeni nalaze putokaz.“
Sama autorica kaže kako nije željela imenovati njegov invaliditet, pa tako imamo slikovnicu u kojoj pojam autizam nije niti spomenut, čime se „potiče svijest o tome da je sasvim u redu biti drukčiji“ ističe naša sugovornica, te dodaje: „Kad se uoče problematske okolnosti koje onemogućavaju uspostavljanje pozitivnih odnosa i napredak pojedinca i društva, pa se izdvoje u neki, u ovom slučaju književni kontekst, kako bi postali primjer njihova nadvladavanja, e to je početak popravljanja svijeta.“
„Duboko sam uvjerena kako su autistična djeca tu da nas pouče snošljivosti jer smo kao društvo zastranili i moramo se vratiti nekoliko koraka kako bismo svladali propuštene lekcije… Nemjerljiv je dakle doprinos drukčijih, a činjenica da nadahnjuju sve više divnih priča o svijetu oko nas još je jedan dokaz za to.“ S dragom Snježanom slažemo se u potpunosti.
Glas djece u spektru treba se čuti
Druga slikovnica koja tematizira pojam autizma stiže nam iz izdavačke kuće Evenio, poznate po svojim lijepim edukativnim slikovnicama. Ovaj put pojasnit će nam upravo autizam, a ovdje donosimo uvid u tu slikovnicu značajnog naslova Ljepota razlika, koja će tek ugledati svjetlo dana. No, strpjet ćete se samo još malo, ona je već na čarobnom mjestu gdje vladaju slova i miriši papir, a mi smo zamolili autoricu te slikovnice da nam kaže nešto o njoj.
U slikovnici upoznajemo dječaka Tina, koji ima postavljenu dijagnozu autizma. Kroz stranice se provlači njegova priča: što sve proživljava, kako se pritom osjeća, kako to sve utječe na njega i na njegovu obitelj… koje terapeute ima i zašto, kakvi su njihovi odnosi… S Tinom ćemo proći kroz situacije nerazumijevanja okoline. Priča je tako napisana i koncipirana da prikazuje realitet jednog dječaka s dijagnozom autizma. Ovo je divno polazište za tumačenje i razgovaranje s najmlađima, od kojih sve i započinje.
Nataša Šunić Vargec, autorica slikovnice, defektologinja je s 22 godine rada u praksi, i kaže kako joj je kroz ruke prošlo mnogo dijagnoza, djece, i njihovih priča, a nadasve „etiketa“ koje su dobivali od strane sustava i okoline. U mnogim je trenutcima i sama bila dio tih obitelji, jer drukčije ne ide.
Da bi se razvijala verbalizacija i razumijevanje treba znati o djetetu sve. Da bi mu se pomoglo treba ga i zavoljeti. Stoga ne čudi kako što će nam ova književnica dirnuto priznati kako je ovo „djelomično priča o dječaku s kojim radim već 10 godina. Tin postoji, ali ne pod tim imenom. Tin nije samo jedan dječak ili djevojčica. On je glas sve te djece koja su u spektru i treba ih se čuti. Čuti ono što prolaze, treba se osjetiti kako je biti u njihovoj koži.“
Nataša dodaje: „Nije lako, ali je posebno. Znate, kad vas iznenade svojim postupcima, spontanošću ili govorom nakon toliko godina rada, ne zna se tko bi glasnije vrištao od sreće: to dijete (sad mladić), njegov roditelj ili ja.“
Kaže kako se odlučila na pisanje ove slikovnice radi mnogih neispričanih priča koje su ostale duboko u djeci, njihovim roditeljima, braći, sestrama, bakama i djedovima…
Zajedno s njom dijelimo nadu u bolju osviještenost društva i sustava. Jer ona iz prve ruke i iz dugogodišnjeg iskustva najbolje zna koja su to pitanja što najviše brinu roditelje i obitelj:
….što će bit kad nas ne bude više?….jesam li gdje pogriješio?… jesam li mogao još što napraviti?… trebam li na koja još vrata pokucati?
Svjetlo iza vrata
Ovdje smo predstavili književna djela za djecu i mlade s temom autizma. Jesu li ona jedna od tih vrata na koja kao društvo još možemo pokucati? Svakako smatramo da jesu. Ona su vjerojatno mala, tek odškrinuta vratašca, no kroz njih već ulazi svjetlo. Željeli bismo da mnoge obasja i zagrije ta svjetlost.
Da zasvijetli poput zmajeva plamena.
Da nas složi kao slagalice što su podupiru.
Da se manje „žmiri“, a više istinski vidi kao vjerni pas pomagač.
Da naša srca izgrade neuništivu kuću.
I da nas ova odškrinuta vrata uvedu u pravu ljepotu razlika.
A da bismo potvrdili i dokazali prekrasan učinak dobre književnosti, najbolje će poslužiti riječi učenice sedmog razreda u Osnovnoj školi Mertojak u Splitu. Djevojčica Issa Majce dozvolila nam je da prenesemo dio njezina eseja, nastalog nakon što je pročitala jedan od gornjih naslova. Nećemo otkriti koji, ali njezine divne inspirativne riječi mogu se primijeniti na bilo koje od navedenih djela, i motivirati nas na njihovo čitanje i usvajanje.
„Svoj djeci preporučujem čitanje ovoga romana kako bi shvatila da postoje autistična djeca i odrasli koji jednako vrijede kao i mi koji smo obični, svakodnevni… Problem s mojom generacijom su preveliki razmjeri diskriminacije i omalovažavanja drugačijih, neuniformiranih dječaka i djevojčica, a s druge strane svi bi se voljeli na neki način istaknuti i biti drugačiji… Ova knjiga bila bi dobar početak u promjeni razmišljanja i ponašanja prema svim ljudima, a osobito je poticajna u razumijevanju da postoje posebna djeca koja su dobrodošla u naše društvo. To su djeca koja nas oplemenjuju i čine boljim ljudima.“
A kad dijete takvo nešto kaže, mi nemamo što dodati. Nadamo se da će vas zagrliti ove priče kao što su zagrlile nas.
Pjesma za kraj
A završit ćemo lijepom pričom, i to pričom o pjesmi. Poezija je oduvijek lijek za dušu, a pogotovo kad se radi o nečemu ovako posebnom. Dozvolu smo dobili od mame Suzane Rešetar, inače dopredsjednice Udruge Sjena.
Pjesnik je Ivano Rešetar, učenik 5. b razreda OŠ Kajzerica u Zagrebu, a pjesma je napisana za Međunarodni likovno-literarni natječaj Iserlohn – Essen – Zagreb – München – Vukovar 2021., na temu „Ruke su život – oči, misao, utjeha, glazba i priča“.
Ivano je dječak s autizmom. Njegova učiteljica hrvatskog jezika, njegova asistentica i roditelji potaknuli su ga i pomogli mu u pisanju pjesme. Nekoliko mjeseci ona se rađala, uz gledanje fotografija, slika, pitanja, Ivano je pisao rečenice o rukama. Svoje rečenice. One su poslije prepisivane u stihove. Velikim slovima, dakako. Tako Ivano piše, a takvo je i njegovo srce.
Naš je Ivano svoju pjesmu čitao svojim prijateljima iz razreda i zaslužio gromoglasni pljesak. Željeli smo samo dragim prijateljima širom svijeta pokazati da zajedno možemo puno, samo ako smo na istoj strani i imamo isti cilj, kaže njegova učiteljica Andrea.
I ovo je divan primjer onoga o čemu čitav članak piše. Prihvaćanje, prilagođavanje nečijim koracima, gledanje u dubinu, vjera u drugog i drukčijeg, obostrano učenje, i nadasve ljubav. I ovo zaista jest poezija.
„PJESMA O RUKAMA
DJEČJE RUKE HVATAJU SUNCE.
ČVRSTO DRŽE TATINU RUKU.
RUKE GRLE STABLO,
PLJEŠĆU I MAŠU.
ONE DRAGAJU.
DJEČJE RUKE SE JAVLJAJU
DRŽE OLOVKU,
PIŠU ZADAĆU.
MOJE RUKE SU LIJEPE.
ONE SU NJEŽNE.
NA DESNOJ RUCI IMAM MADEŽ.
KOŽA MOJIH RUKU JE MEKANA.
VJEŽBAM IH
I ČUVAM.
NOSIM RUKAVICE.
S NJIMA CRTAM
LJUDE,
CVIJEĆE,
MORE,
BRODOVE,
SUNCE
I DRVEĆE.
VOLIM BOJATI
ŽUTOM,
ZELENOM,
PLAVOM,
I CRNOM BOJOM.
GRLIM TATU.
VUČEM ŠTRIK,
PIŠEM.
SVOJIM RUKAMA PLJEŠĆEM.
KAD PADNE SNIJEG,
RADIM SNJEGOVIĆA
I GRUDE.
RUKE MOJIH PRIJATELJA SU
LIJEPE,
UREDNE
I MEKANE.
RUKE MOJE BAKE SU
NJEŽNE,
STARE I VRIJEDNE.
ONE ME NJEŽNO
DRŽE ZA RUKU.
RUKE MOJE MAJKE
SU NJEŽNE I LIJEPE.
ONE ME GRLE,
PERU SUĐE,
KUHAJU.
VOLIM NJENE RUKE
JER SU NJEŽNE.
RUKE MOGA TATE
SU VELIKE.
NJEGOVE RUKE NOSE VREĆICE,
VOZE
I BLAGOSLOVE.
VOLIM NJEGOVE RUKE
JER ME GRLE.
RUKE UPOZNAJU
I DAJU SIGURNOST.“
Bravo, mali pjesniče! I hvala.
Od srca zahvaljujem svim suradnicima, autorima, urednicima i blogerima koji su nam pomogli napisati ovaj članak, uz posebnu zahvalu Issi i njezinoj učiteljici, te Ivanu i njegovoj mami. Sve navedene naslove (osim, zasad, Ljepote razlika, a uskoro i nju) možete pronaći u knjižnicama, te web prodavaonicama nakladnika HDKDM, Semafora i Evenio.
