U želji da vas upoznamo s činjenicom da postoje i drugačiji oblici animacije, predstavit ćemo vam danas film Sylvaine Chometa koji smo svi (nepravedno) prebrzo zaboravili.
Zlatno doba mađioničara danas smještamo krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Scenom su tada vladala imena koja i dan-danas još uvijek zvuče poznato – Harry Houdini, Howard Hurston, Harry Kellar čijim čarima danas najbliže dolazimo gledajući u plakate toga vremena, svojevrsna ogledala njihovih karijera.
Iako su mađioničari postojali prije i postojat će kasnije, u ovom kratkom periodu oni su bili zvijezde večeri, ljudi zbog kojih se išlo na Broadway. Ne pamtimo bez razloga Houdinija iako mnogi ne znaju ni kako je izgledao ni što je točno radio (a nije izvlačio zeca iz šešira). Međutim, ulaskom u 20. stoljeće oni polagano počinju blijediti – zabavna industrija okrenula se filmu, glazba je sišla s pozornica među ljude, svijet se počeo modernizirati i ono što je prije bilo neobjašnjivo sada je bilo razumljivo. Mađioničari su ostali bez magije, zec je pobjegao, a karte su se prosule. Zajedno s ostacima zabavne industrije prošlosti ostalo im je na izbor prilagoditi svoj zanat ili ga ostaviti.
Upravo o tome priča animirani film „L’illusionniste“.
Moć animacije
„L’illusionniste“ ima dugu povijest – scenarij je već 1956. godine napisao francuski majstor komedije Jacques Tati, ali ga nikad nije ekranizirao jer mu je priča bila bolna po srce radi kćerke koju je ostavio. Scenarij je završio u ladici gdje ga je poslije poslije smrti Tatija čuvala njegova obitelj koja je iz godine u godinu odbijala ponude za njegovom ekranizacijom. Međutim, početkom dvijetisućitih kćerka odlučuje dati scenarij Sylvainu Chometu za kojega su tada rijetki čuli jer to je bilo prije negoli će izaći njegov najpoznatiji film – „ Les triplettes de Belleville“.
Chomet nije odmah počeo raditi na scenariju koji je tako opet završio u ladici iz koje će izaći u trenutku kada Chomet dobije otkaz na projektu pod nazivom „The Tale of Desperaux“ koji je (karma!) završio katastrofalno. Tada je došlo vrijeme da se uhvati Tatijeva scenarija.
Film je smješten u pedesete godine 20. stoljeća te prati borbu jednoga ostarijelog francuskog mađioničara Tatischeff sa zabavnom industrijom u kojoj više ne nalazi mjesto. Iz velegrada u grad, iz grada u selo gdje magija još uvijek može zaraditi koji novčić. Zadnju ruku spasa mu nudi jedan Škot koji ga poziva u njegov pub što Tatischeff prihvaća te napušta Francuska.
Chomet nije previše intervenirao u Tatijevom scenariju – jedino je radnju prebacio iz prvotno zamišljenog Praga u Edinburgh gdje mu se nalazi studio te je glavnoga lika oblikovao prema Jacquesu Tatiju. Stoga ovaj film ima ulogu posvete Tatijevoj kinematografiji – ne ovisi o dijalogu, unutar filma pronalazimo mnogobrojne reference na Tatijeve filmove te u konačnici samo poštivanje onoga što je Tati zamislio kao pismo svojoj kćeri.
Tamo upoznaje mladu Alice koja u vremenu sunovrata ljudskoga trika još uvijek vjeruje u magiju. S njom pod rukom, Tatischeff odlazi u Edinburgh gdje se upoznajemo s dekadencijom zaboravljene zabavne industrije u likovima klaunova, trbuhozboraca, akrobata i – Tatischeffa. Glavni lik do kraja filma će spajati kraj s krajem, pokušavajući dati svoje zadnje ja Alice koja do trenutka njegova odlaska ne uspijeva uvidjeti nestanak onoga što je nekada izazivalo osmijeh.
Prvo što ćete primjetiti je kako se radi o polu-nijemom filmu – ono malo dijaloga što nalazimo u filmu sastoji se od mrmljanja i kratkih odgovora koji nam nisu važni jer dijalog nije važan. Vi ste potpuno fokusirani na slike koje se vrte pred vama te koje upijate, iščitavate te u konačnici – osjećate. Chomet se odlučio za tradicionalnu animaciju, u prijevodu, nije otišao putevima modernih animiranih filmova.
Upravo kroz iscrtane interijere i eksterijere Francuske i Škotske film progovora te time zamjenjuje dijalog jer sve što trebate znati o vremenu i likovima je nacrtano. Time je film dobio na impresiji koju ostavlja na gledateljima – svaka scena je melankolična, vi osjećate što i Tatischeff dok nastupa u praznom kazalištu ili dok Alice gleda u haljinu u izlogu ili dok živi istim životom kao na selu. Iako ne upoznajemo svakoga od likova dublje, ono što vidimo govori nam više od onoga što su mogli progovoriti. Alice svakom svojom kretnjom i pogledom pokazuje svoju nevinost, dok Tatischeff na svakome koraku pokazuje kako je spreman ostaviti se svega, počevši od plakata koji ga prati kao sjena prošlost, ono što više nije.
Film je dostupan na YT-u te mu možete pristupiti preko ove poveznice.
Chometov animacijski odabir omogućio mu je da karikira više slojeve društva ili moderne trendove ili da realistično prikaže bijedu koja se uvlači u kosti predstavnicima zabavne industrije na čelu sa Tatischeffom. Sve to zaokružuje glazba koja vas poslije filma ostavlja s melankoličnim pitanjem – što je danas zabava? Je li zabava izgubila ljudsko lice?
Film obiluje snažnim scenama koje nećete zaboraviti jer za razliku od hollywoodske animacije na koju su svi naviknuli te koja je odavno izgubila/prodala dušu, scene „L’illusionnistea“ se zbog animacije urezuju u pamćenje zato jer osim što propituju, one nam i poručuju kako je prekasno za pitanja jer odgovori su već tu.
Postoji animacija izvan Hollywooda
Iako je zadobio mnoštvo kritika, bio nominiran za Oskara te mnoštvo drugih nagrada, Chometov klasik nije se dugo zadržao pod svijetlima pozornice. Kada imate prilike vidjeti koliko pristupa animaciji postoji, bude vam samo žao što su američke firme svojim kompjuterskim animacijama preplavile tržište. Iako su znatno teži, tradicionalniji pristupi animiranim filmovima vraćaju vam uloženi trud jer oni bez potrebe da podjetinjuju te se pokušaju što je više moguće približiti mlađim naraštajima, pričaju priče koje ćete pamtiti cijeli svoj život.
Upravo zbog toga je „L’illusionniste“ dobio priliku da pred kraj svima kaže – „Magicians do not exist“
