Sjajne lutkarske predstave nema bez dobro izrađenih lutaka. Vrijedne ruke u pozadini, daleko od svjetla pozornice (ok, ok, jedan kat iznad…) glavne su u akciji… Upoznajemo Luči Vidanović, kreatoricu lutaka u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka.
Što si htjela biti kad si imala 10 godina?
Kad sam bila mala, živjela sam na selu, na Veprincu. Bila sam okružena raznim životinjama, i domaćim i šumskim, i jako sam htjela biti veterinarka. Nisam postala doktorica za životinje, ali u životinjama svakodnevno nalazim inspiraciju za svoj posao.
Jesi li tada odlazila u lutkarsko kazalište?
Ne, nisam u kazalištu nikad bila dok nisam krenula u OŠ Matulji. Tada smo organizirano išli u kazalište, kao što i danas škole dolaze u moje kazalište.
Koji ti je bio omiljeni crtani film?
Kalimero! Malo pile koje je stalno vikalo „To je prava nepravda!“ Nepravde je na svakom koraku i treba nam što više Kalimera.
Vjeruješ li u slučajnosti ili misliš da se sve događa s razlogom?
Sve se događa s razlogom, pa čak i ono što je slučajno. Recimo, sasvim slučajno sam došla u kazalište lutaka. A danas je to moj život. Rekla bih da nije moguće da je to baš bilo slučajno. Evo kako je to bilo: Nekad davno volontirala sam u Auto-remontu na Matuljima. Zajedno s njihovim autolakirerima, radila sam na bojanju autobusa, odnosno izrađivala sam šablone za farbanje natpisa na busevima i kamionima. U to vrijeme, kazalište je tražilo nekoga tko bi napravio natpis na novom kazališnom kombiju i nekim slučajnim spletom okolnosti, došli su do mene. Napravila sam natpis i ušla u lutkarsku radionicu i evo me već 25 godina u njoj.
Kako se postaje lutkarski tehnolog ako se ne ide u školu za to? Kakav je bio tvoj put?
Kad sam ušla u lutkarsku radionicu, nisam imala pojma kako se rade lutke. Ali to me strašno zainteresiralo. Zapravo, očaralo. Napraviti lutku koja s glumcem oživi. Uzela sam sve lutke koje su mi bile dostupne, rastavljala sam ih i ponovno sastavljala. Sama sam najviše naučila. Upornošću, voljom, ljubavlju i neumornim radom. Pretpostavljam da treba i malo talenta za kiparstvo, likovne umjetnosti, sreće i mašte. Baš za tehnologa, treba i tehnički mozak. Lutka u lutkarskom kazalištu nije lutka igračka. Ona je jedno biće. Kako sam završila građevinsku školu, to mi je zaista pomoglo u mom učenju i istraživanju lutkarske tehnologije.
Gdje nalaziš inspiraciju za kreaciju lutaka?
Promatrajući ljudska lica. I kako sam već rekla, u životinjama koje su česti likovi u našim predstavama.
Kako nastaje jedna lutka?
Nakon pročitanog dramskog teksta i razgovora s redateljem, pronalazimo karakter lika tj. buduće lutke i radimo na likovnoj kreaciji lutke, dakle skici. Tada se dogovara tehnologija i materijal od kojega će biti izrađena. Izrađuju se potom i tehničke skice i kreće se u izradu. Modeliranje, kaširanje, rezbarenje, šivanje, slikanje… sve su to radnje koje prethode nekoj lutki na pozornici.
Da ne radiš u kazalištu lutaka, gdje bi sada najradije bila, u ovom trenutku? Što bi radila?
Skakala bih padobranom. To sam nekad davno radila i to je fenomenalan osjećaj slobode.
