Unutar kategorije teen filmova koji su postali izražen dio pop kulture u 80-ima (mada bi se i neka ranija ostvarenja poput Sjaja u travi s pravom mogla ubrojiti u tu skupinu) podjela je raznolika. Od toliko različitih filmova poput onih Johna Hughesa te slasher horora kao Znam što si radila prošlog ljeta, preko komedija u stilu Američke pite, navijačkih na čelu s Bring It On te filmova baziranih na young adult knjigama kao što su The Sisterhood of the Traveling Pants ili recentniji The DUFF, jedna se podskupina teen filmova na poseban način izdvojila, a to su oni u kojima su u središtu odnosi među mladim djevojkama.

U borbi za prestiž i popularnost sve je dopušteno. Winona Wyder s time se teško nosi u mračnoj komediji s kraja 80-ih, Heathers, Alicia Silverstone nešto vedrije no na mahove podjednako cinično pristupa toj problematici u kultnom Cluelessu iz 1995. godine, u Jawbreakeru s kraja 90-ih zločestim djevojkama ni prijateljičina smrt nije važnija od statusa u društvu, a u njegovom suvremeniku Cruel Intentions situacija je još opakija. A ovime smo tek zagrebali površinu.

Jedan je film koji se u ovoj zaista sjajnoj konkurenciji nekako ipak uspio nametnuti kao apsolutni favorit većine fanova žanra te redovito zasjeda na prvo mjesto ljestvica najboljih teen filmova svih vremena. A prošlo je punih petnaest godina otkad je Tina Fey, američka glumica, televizijska producentica, scenaristica i prije svega komičarka podarila svijetu to čudo zvano Mean Girls.

How do I even begin to explain Regina George? – jedna je od kultnih rečenica filma, nakon koje brojni sporedni likovi na duhovit način daju svoju sliku te glavne negativke. A kako uopće početi objašnjavati čitav ovaj film? Na mnogo načina, on je pravi kulturološki fenomen. Svima koji su određeno vrijeme proveli na Tumblru (ili bilokojoj drugoj stranici na kojoj se često susreće s memeovima) jasno je da je Mean Girls prije svega poseban po tome što se citati iz tog filma mogu ponavljati u beskraj, a nikad se ne izlizati i najbolje ih se može povezati s drugim filmovima, serijama ili životnim situacijama – oni su naprosto primjenjivi na sve.

Tina Fey ipak je majstorica riječi. Izborila se za svoje mjesto pod suncem u svijetu show businessa u kojem se inzistiralo da broj komičarki na pozornici nikad ne smije biti veći od broja komičara jer žene naprosto nisu dovoljno duhovite, o čemu piše u svojoj autobiografiji Bossypants. Provela je više godina pišući skečeve za Saturday Night Live u kojima je i glumila, kreirala je sitcom 30 Rock, a na temelju knjige za samopomoć Queen Bees and Wannabes autorice Rosalind Wiseman koja progovara o agresivnim obrascima ponašanja i formiranju ”klika” kod djevojaka, napisala je i scenarij za Mean Girls koji je možda zbog žanra filma nedovoljno ozbiljno shvaćen, jer zaista je riječ o scenarističkom podvigu vrijednom divljenja. (Spomenimo samo da će velikom broju ljudi biti poznato ime Glen Coco, a riječ je o nekome tko se u filmu pojavljuje doslovno na dijelić sekunde i ne prozbori niti jednu riječ. Do te mjere su fanovi svaki dijelić scenarija ovog filma učinili kultnim.)

Lindsay Lohan doživljavala je vjerojatno najbolju fazu u karijeri kada je prihvatila ulogu Cady Heron, djevojke koja se čitav život školovala kod kuće i dugo godina živjela u Africi, sve dok se s roditeljima nije preselila u Chicago i krenula u srednju školu. Ona na duhovit način obrasce ponašanja među srednjoškolkama povezuje s borbama životinja u Africi, pop kultura joj je gotovo apsolutna nepoznanica, a uspijeva se istovremeno sprijateljiti s autsajderima Damianom i Janis te najpopularnijim djevojkama u školi, poznatima pod nadimkom ”The Plastics”, a predvođenima ranije spomenutom Reginom George, koju Janis još opisuje i kao utjelovljenje zla u ljudskom obliku. Ta situacija ubrzo dovede Cady u ulogu dvostrukog agenta, pogotovo s obzirom na to da Janis očito iz nekih razloga gaji posebnu želju da se osveti Regini.

Film je to koji vrijedi pogledati. Ne jednom. Petsto puta. Dok ga se ne nauči napamet. Šalu na stranu (iako zapravo i nije riječ o šali), upitno je koliko knjige za samopomoć djeluju, pa tako i ona koja je poslužila kao inspiracija za ovaj film. Upitno je i koliko djeluju radionice za djevojke kakve su opisane u toj knjizi, a u filmu prikazane pri pokušaju profesorice Norbury, koju tumači sama Tina Fey, da održi jednu takvu i navede djevojke na malo pozitivnije razmišljanje i pristojnije međusobno ophođenje. No smatram da upravo ovakav realan i ironičan film, koji u konačnici ipak ostavlja svoje likove i gledatelje u iznimno dobrom raspoloženju, može pomoći više od suhoparnih psiholoških naklapanja koja su malokome uvjerljiva, pogotovo kada je situacija zaista krizna.

Ovaj film ismijava baš sve – beskorisnu seksualnu edukaciju, profesore koji su podjednako pogubljeni u životnim okolnostima kao i učenici kojima bi trebali biti uzori, naivnost prvih zaljubljivanja, očajničku želju za očuvanjem ljepote i mladosti, a da pritom zadržava svijest o tome kako su mnoge naizgled površne stvari ljudima ipak bitne i skreće pažnju na nebrojene nesigurnosti s kojima se srednjoškolke, a i svi ostali nose u situacijama koje su nezaobilazan dio života.

Ništa manje važno, u ovom filmu su na kraju svi pomalo negativci i ”zločeste djevojke”, a ne samo Regina. Primjerice, Janis, čiji je najbolji prijatelj gay, a svejedno ju je sram što se o njoj svojedobno širio trač da je to i sama ili Cady koja postaje zaluđena Reginom i počne ju oponašati dok pred ostalima istovremeno licemjerno zadržava odmak od svega što kod nje osuđuje. Sve je to u filmu sjajno prikazano, uz pokoju edukativnu poruku poput lekcije da se djevojke ne bi trebale međusobno nazivati pogrdnim imenima jer time, između ostalog, poručuju dečkima da je u redu da ih i oni tako nazivaju ili scene u kojoj Cady lomi krunu kraljice školskog plesa na dijelove i svakoj djevojci dodjeljuje komadić jer je svaka zaslužila titulu na svoj način. Te su male lekcije umotane u scenarij baš kao komadići neke zdrave hrane koju djeca ne vole u neko fino tijesto u kojem će ga rado progutati, što bi u ovoj analogiji bila opća (u najboljem mogućem smislu) trashy estetika i humor ovog filma koji neodoljivo poziva na to da ga se konzumira uvijek iznova.

Sjajna glumačka postava (Rachel McAdams kao Regina, Amy Poehler kao njena ”kul” mama, prva filmska uloga Amande Seyfried… da spomenemo tek neke) svakako je pridonijela uspješnoj realizaciji filma koji 15 godina nakon izlaska ima posebno kultno mjesto u srcu prve generacije gledatelja, ali s lakoćom može doprijeti i do novih i prenijeti im svoje poruke i svoj humor koji nisu nimalo izblijedjeli. Pitanje je hoće li se tako skoro pojaviti neki teen film, u bilokojoj od svojih brojnih podskupina, koji će u tome biti baš ovoliko senzacionalno uspješan. (Neće.)