Ako niste nikada bili dijelom jedne (od mnogih) subkultura, nikada ih nećete moći razumjeti. Gutat ćete članak za člankom, ali razumjeti ih nećete. Uzmite za primjer navijače, subkulturu na kojoj novinari lome zube. Vaša prva pomisao na navijače je – baklja. Vaša druga pomisao na navijače je – huligani. Vaša treća pomisao na navijače je – shvatili ste. Što je odlično jer sada znamo što od članaka na tu temu

nalazi mjesto među vašim rukama. Navijačke skupine mjesto na naslovnicama dobivaju jedino u crnoj kronici inače veselog sporta u kojem se „nikada ništa loše ne događa“. Navodnici reda radi. Čini se kako je ponekad najlakše okriviti ultrase za sve, a oni su ustvari (ponekad) necenzurirani medij koji nam treba u vremenima kada je prirodno šutiti.

Međutim, ovo nije tekst o tome što ultrase čini anti-junacima današnjeg svijeta. Niti je ovo tekst u kojem se planiram uhvatiti u koštac s njihovim ideološkim smjernicama koje znaju biti (istini za volju) dubinski problematične. Ne – ovo je tekst u kojem ću vas upoznati s jednom navijačkom akcijom koja za ljude navikle na navijačke stereotipe može biti samo izmišljena.

Protekloga vikenda odigrana je prvenstvena utakmica između Feyenoorda i ADO Den Haaga. Utakmica je završila pobjedom domaćina (3:2) koji je sve riješio već u prvom poluvremenu zahvaljujući golovima Karsdorpa, Narsingha i Fera. Utakmicu su si zakomplicirali u zadnjih deset minuta s dva autogola, ali koliko god pomogli gostima da dođu do pobjede, nije bilo dovoljno.

Gledate u tekst, ja gledam u tekst – zašto na Brickzine-u čitam o utakmici Eredivisie? Što smo propustili (ili tko je propustio)? Propustili ste 11. minutu susreta navijači poludjeli i počeli zatrpavati teren plišanim igračkama.

Molim? Sada više ne gledate u tekst već blejite – „Sigurno da nisu bile baklje? Ili čaše? Ili vlastita djeca?“ Ne. Cijeli stadion u jednom je trenutku počeo bacati plišane igračke za djecu tamošnje dječje bolnice (najstarije u Nizozemskoj!) koja su se smjestila na jednu od tribina. I to već četvrtu godinu zaredom! Neobična tradicija započela je 2016. godine zahvaljujući navijačkoj incijativi koja je u to vrijeme bila viđena kao lijepa gesta koju više nećemo imati prilike vidjeti. Jer navijači.

Kad ono – bacanje plišanaca se nastavilo. Iz godine u godinu sve je više plišanaca završavalo na terenu. Ove godine? Samo 4000. Naravno da je utakmica bila zaustavljena kako bi djeca pokupila svoje nove prijatelje.

Navijačku subkulturu ponekad je nemoguće razumjeti. Možda zato jer ih pokušavamo razumjeti samo preko „zapaljenih“ i „krvavih“ članaka. Možda zato jer su u Hrvatskoj oni ogledalo radikalne klime u nastajanju koju oni necenzurirano reflektiraju. Moguće. Sve je teže kod nas iščitavati.

Međutim, ako je sve to istina, onda možda, ali možda je na nama da otvorimo oba oka, a ne samo jedno kada budemo sljedeći put poistovjetili navijača i huligana.