Danas, u doba moderne tehnologije i sveobuhvatne dostupnosti, puno je teže fokusirati se na kvalitetno vrijeme koje provodimo s djecom. Htjeli mi to priznati ili ne, naša djeca rastu uz tablete, mobitele, igrice i YouTube.

To nije tako loša stvar ukoliko se dosljedno i pametno dozira, ali nisu samo djeca ta koja tu dozu i ograničenje trebaju. Nažalost, društvo i vrijeme u kojemu jesmo, traži da radnik bude dostupan ponekad i cijeli dan pa dolazak kući s posla često ne znači i kraj radnoga dana. Takve stvari odražavaju se i na roditelja i na dijete i jako je važno pronaći balans kako bismo zadovoljili sve spektre naših poslovnih i roditeljskih obveza.

Svjesna odluka

Ujutro nas budi alarm na mobitelu. Dižemo se i žurimo na posao, vrtić, školu, obveze. Dok dijete doručkuje, iskorištavamo priliku da provjerimo mejlove. Dok vozimo, zove nas kolega, pričamo do vrtića. Popodne smo kao obitelj opet skupa, danas smo odlučili organizirati naše kvalitetno vrijeme kroz igru. Ostavljamo mobitel, gasimo televiziju i dajemo sve od sebe.

Čujemo kako mobitel vibrira, postajemo nestrpljivi, gubimo fokus i predanost, prekida se naš zajednički svijet i  odlazimo u svoj. U svijet obveza, posla, mejlova, poruka. Onda usput i bacimo oko na društvene mreže. Dijete se ostaje igrati samo. Poznato? U redu je ako se dogodi nekoliko puta, ali nije u redu ako postane rutina kojom živimo i način na koji odgajamo. Kako onda doskočiti tome i kako u današnje vrijeme odvojiti obveze od onog puno važnijeg – fokusiranog vremena s djecom?

Biti prisutan doslovno znači postojati u trenutku, biti u trenutku. No, osim što može značiti fizičku prisutnost koju je pri druženju i odgoju djece vrlo lako ostvariti, prisutnost podrazumijeva i umno, duhovno i svjesno bivanje (u razgovoru, u igri…). Takva se prisutnost ostavaruje samo vježbom i zahtijeva svjesni rad na sebi. Kako bismo uspješno uspostavili vezu između naših misli i osjećaja i djetetova unutrašnjeg svijeta u kojega ulazimo, moramo svjesno odlučiti o našoj prisutnosti u trenutku. U protivnom, ostvarit ćemo samo fizičko bivanje u mjestu, ali ne i posvećenost onome što radimo. 

Biti dosljedan

Ponekad je umornom roditelju problem biti fokusiran dva sata na igru i djetetove potrebe. Kvalitetno vrijeme s djecom ne mora trajati više sati, ne mora biti savršeno organizirano; nekada je i pola sata „slučajne“, a koncentrirane igre znatno korisnije. Isto tako, ako dijete nekad radije izabere zaigrati neku igricu, a mi ne želimo da sat vremena izgubi gledajući u tablet, pridružimo mu se. Poigrajmo igricu s njim, pogledajmo crtić s njom. Od njihova djetinjstva koje uključuje tehniku ne treba bježati; treba znati usmjeriti situaciju u sveopću korist i zdravo dozirati.

Kada djetetu pristupamo s potpunom posvećenosti, upravo tada, u toj prisutnosti, djeca uče tko su i kakvi su u ovome svijetu. Promjena fokusa i pažnje roditelja nakon dolaska s posla i prilagodba na dječji svijet zahtijeva da prvo dođemo k sebi, da se priberemo prije nego krenemo. I to si svaki roditelj mora dopustiti kako bi se izbjegao zamor i nervoza. Mi smo ti koji smo sposobni prilagoditi se trenutku. Ukoliko ne možemo pristupiti dječjim zahtjevima odmah, trebamo im reći da želimo kratko vrijeme za sebe i odrediti točno vrijeme naše igre te potom biti dosljedan u dogovoru.

Obzirom na sve izazove današnjice s kojima se mnogi roditelji nose, potrebno je prakticirati i vježbati takozvano svjesno održavanje prisutnosti – koje je temelj za fokus, koncentraciju i volju u onome što trenutno radimo. Trebamo se stalno podsjećati na prisutnost, truditi se, komunicirati i održavati kontakt očima s djetetom u igri. Pitajmo dijete o njegovu danu, pitajmo o osjećajima, kažimo o našim osjećajima, ispričajmo se ako i kada treba.

Slušanje djece i komunikacija na ovakav način je fundamentalni obrazac za djetetove buduće odnose s ljudima. Zato nemojmo koristiti komunikaciju s djetetom samo da bismo prenijeli neku kontrolu, red ili „moranja“. Komunicirajmo tako da nam je svrha i cilj  – povezanost!

Kada s posla dođemo pod stresom i frustrirani, moramo se svjesno potruditi ne unositi te osjećaje u odnos s djetetom. Mi smo odrasli i mi imamo kapacitet za to. Budimo oslonac kojemu će se dijete vraćati sa srećom. Darujmo im svoju prisutnost. Neka svaki dan osjete da ih vidimo i da ih čujemo. Prisutni roditelj je onaj koji ne glumi da je razumio neku djetetovu priču, ako mu nije sasvim jasna. On otvoreno kaže i pita svoje dijete za pojašnjenje. Dijete će tada osjetiti našu stvarnu zainteresiranost i njegovo će samopouzdanje rasti pred našim očima.

Asevi u rukavu

Igra kojom ćemo započeti zajedničko druženje može biti po izboru djeteta, najobičniji Lego ili igra pretvaranja. Čitanje ili možda plastelin. Možemo i samo pričati. Ali, možemo i unaprijed pripremiti nekoliko aseva u rukavu  – kreativnih igara za stolom koje će nas zbližiti. Primjerice, na papiriće napisati nekoliko stvari za koje znate da vaši ukućani vole raditi, jesti, izvoditi (pojedi dvije kockice čokolade, odmori 15 minuta nasamo, pusti svoju najdražu pjesmu, poljubi mamu, stavimo tvoj najdraži crtić, pročitajmo najdražu slikovnicu…), ubaciti sve papiriće u posudu i izvlačiti. Zabava i prisutnost svakoga igrača zagarantirani su.

Moderno je roditeljstvo danas puno drugačije od onog kakvoga su naši roditelji provodili. Dostupnost informacija, osviještenost, prijevodi novih knjiga; sve to utječe na formiranje stavova. Prisutno, povezujuće i pozitivno roditeljstvo filozofije su na koje se odlučuje velika većina modernih roditelja, no uskoro se nađemo u sukobu onoga što pročitamo i onoga što moramo živjeti.

Kako bismo si olakšali, moramo poraditi na sebi, pročistiti agendu, odrediti prioritete, ugasiti mobitele, biti kreativni i svjesno vježbati prisutnost u trenutku. Nije lako, ali je moguće.