Pac-Man je jedan od rijetkih koji je uspio pobijediti (zasad) vrijeme, a formulu njegova uspjeha na papir je postavio naš David.
Gotovo kao svetogrđe zvuči kada kažem da nisam nikada imao prilike igrati Pac-mana. Tome je vjerojatno pridonijela činjenica što sam rođen pred sam kraj 20. stoljeća te kada sam napokon ušao u formativne gejmerske godine u ponudi su bile druge igre na kojima sam odrastao. Pac-man se nije mogao mjeriti pored nove tehnologije, koliko god bio zarazan po mojeg tatu i starije generacije. Šteta jer sam se kroz godine mogao uvjeriti kako 2D igre imaju svoje zarazne čari.
S obzirom na to kako ljeto nije bilo posebice uzbudljivo (pored pisanja na Brickzineu), odlučio sam ispraviti još jednu životnu nepravdu te sam se bacio u potragu za Pac-Manom.
I na što sam naišao? Pac-Man Championship Edition DX+.
Nevolje i zgode Pac-Mana u postmodernizmu
Kao jedan od kulturnih fenomena kraja 20. stoljeća, Pac-Man nije mogao pobjeći kulturi recikliranja 21. stoljeća koja ga je bez pitanja sprovela kroz (duboki udah) više od 100 naslova na svim platformama. Čak i ako niste imali prilike odigrati jednu od stotinjak igri posvećenih Pac-Manu ili u kojoj se on pojavljuje, svjesni ste kako je to moglo samo naštetiti ugledu arkadnog klasika iz osamdesetih godina. Međutim, djetinjstvo je na visokoj cijeni ovih dana i tako je Pac-Man radio što je morao da ostane na gejmerskoj sceni.
U moru recikliranog sadržaja koje se jedino uz Kineski zid vidi iz svemira, ipak je moguće naći nekoliko naslova koji su staru formulu probavljanja neprijatelja doveli na novu razinu. I tu se vraćamo na prije spomenuto ime – Pac-Man Championship Edition DX+. On je treći dio u tetralogiji koju još sačinjavaju redom Pac-Man Championship Edition, Pac-Man Championship Edition DX i Pac-Man Championship Edition DX 2.
Riječ o jednoj tetralogiji za koju će mnogi kritičari staviti ruku u vatru kako predstavlja jedan od najboljih remake-ova videoigra s kraja 20. stoljeća. Naravno, razlike unutar tetralogije postoje razlike. Primjerice, zadnji nastavak je za mnoge pretjerao u inovacijama te je izgubio esenciju Pac-Mana, dok je prvi samo naznačio potencijal koji će ostvariti tek Pac-Man Championship Edition DX, a onda ga i premašiti Pac-Man Championship Edition DX+ kojeg sam se uhvatio usred ljetnih vrućina radi kojih se pitate zašto nisam na moru. Upravo ćete saznati zašto.
Pac-Man Championship Edition DX+ mnogi karakteriziraju kao DLC koji se spaja na prijašnji nastavak koji je revolucionirao igru zahvaljujući dodatku duhova spavača te infuzijom zaraznih arkadnih opcija koje vas pretvaraju u sastavni dio igre koji dobivate jer u roku od nekoliko dana jedini cilj vam je pobijediti – sebe. Međutim, upravo je takozvani DLC u potpunosti zaokružio Pac-Manovu renesansu koju ću objasniti prije doli se zaputim na more jer kako pišem tekst shvaćam kako me to ne ipak ne hladi.
Brže, brže, brže!
Stvar je izuzetno jednostavna – uđete u igru, kliknete na jednu od razina (Championship, Highway, A Big Eater, Mountain te viši nivoi istih razina) koje se vrte oko tri glavna modusa operandia – Score Attack, Time Attack i Ghost Combo. Prva dva su vam poznata dok je treći koncipiran oko vašeg cilja da pojedete što je moguće više vaših lovaca zaredom. Međutim, vratimo se osnovnim modelima igre koji su bili izumljeni odmah poslije kotača.
Prije negoli započnete vašu cijenjenu partiju, upast će vam u oči paleta odabira vašeg junaka + labirintskih presvlaka koje igru čine življom te različitijom svaki put kada igrate. Uz to birate jednu od hype melodija koje vas prate kroz cijelu partiju te samo povećavaju već dovoljno veliku euforiju. Kada ste postavili ugođaj, vrijeme bi bilo i da započnete partiju klasičnog Pacmana.
Hm – možda prije postmodernističkog? Pored vaših standardnih duhova, shvatit ćete kako su na mapi raštrkani spavači, duhovi koje probudite prolaskom pored istih. Zahvaljujući njima, Pac-Man dobiva novu taktičku dimenziju gdje vam je cilj okupiti što je više moguće duhova u jednome redu radi masovnog comba u trenutku kada vi postanete lovac. U zadnjem nastavku ove tetralogije cijela će stvar biti dovedena do usijanja zahvaljujući gotovo kinematografskim trenucima brisanja neprijatelja iz labirinta što pruža neopisivo dobar osjećaj. Bolji od skoka u more. Barem ako je more toplo.
Još jedna značajka koja krasi novopronađenog Pac-Mana je brzina. I to kakva brzina – kako prolaze minute te kako se pred vas postavljaju novi labirinti i duhovi, tako se i cijela igra ubrzava što igru svodi na instinkt i refleks = bijeg u zadnji čas. Znate kako se roditelji vole derati – BRŽE, BRŽE, BRŽE! Zašto se nitko ne dere SUDJELUJ, SUDJELUJ, VAŽNO JE SUDJELOVATI!!! Nezgodno.
Ovdje se pojavljuje još jedan twist – usporavanje vremena. U trenutku kada se nađete između dvije stranke u lovu na vas, vrijeme će usporiti te vam dati šansu ako je ima da u zadnji čas skrenete u spasonosni prolaz.
Istina, ima i loših strana, ali ne toliko u samome konceptu već u drugim pokušajima dodataka igri. Kao što sam već istaknuo, Pac-Man je igra koja vašu volju i inat prodaje vama – uvijek može bolje, nijedan rezultat nije nenadmašan, a i sama repetitivnost Pacmana samo pospješuje taj segment. Stoga se gotovo besmislenim čini sustav medalja koje zarađujete kroz igru jer osvojiti iste čini se – prelaganim. I to ne govorim kao zaljubljenik u Pac-Mana već kao osoba koja je odlučila igrati prvi puta kao malu žutu kuglica. Međutim, to su sitni problemi koji ne bi trebali nikome raditi problema. Ono što bi moglo nekima se učiniti problematičnim je činjenica kako nakon nekog vremena dolazi do pamćenja obrazaca koji se ponavljaju te se time Pac-Man može pretvoriti u rutinu, ali to je generalno problem koji će mučiti jedino prave zaljubljenike koji će u jednom trenutku zažaliti i za starim vremenima kada su postojala samo četiri duha.
Pac-Man na sto načina
U konačnici možemo reći kako je još jedan klasik spašen. Nemojmo se zavaravati i govoriti si kako će se nadolazeće generacije vraćati igrama naših djetinjstva. Druga su vremena, tehnologija je učinila svoje te htjeli mi to ili ne, nas uz igre iz 20. stoljeća ili sada već prvog desetljeća našeg stoljeća veže jedino sentiment (iako se za jedan dio naslova još uvijek može reći da ima punching force).
Pac-Manova tetralogija s oglednim primjerom u Pac-Man Championship Edition DX+ predstavlja sve ono što nova generacija želi – brže, više, šarenije. Ili jednostavno bolje jer nemojmo se varati – redizajnirani Pac-Man ima sve, čak i vibru originalnog klasika. Jednostavno nema ali koji spremno čeka s podmetnutom nogom iza sljedećeg ugla.
Jedino duhova.
