Simpatična priča o majušnoj znanstvenici koja može poslužiti kao lijepa inspiraciji talentima…
Biti znanstvenik u 21. stoljeću? Netko bi rekao, ništa lakše!
Populariziranje znanosti provodi se od malih nogu, naročito u vremenima kada se veliko povjerenje poklanja znanostima. Ukoliko se u znanost ulažu veća financijska sredstva, znanstvenici lakše poluče odlične rezultate koji kasnije služe na dobrobit čitavom čovječanstvu.
Smanjuje se broj ljudi koji sa sumnjom gledaju na znanstveni napredak, a znanstvenici nisu više osiromašeni pojedinci koji okolini služe kao predmet sprdnje, materijal za ismijavanje.
Znanstveni rad i danas iziskuje brojna odricanja i neprestanu požrtvovnost ljudi koji se znanošću predano bave.
Narodski rečeno, rijetko kada rezultati dođu preko noći.
Za znanost su podjednako zainteresirani i muškarci i žene. Broj znanstvenica je neprestano u porastu, nije da u procesu eksperimentiranja i istraživanja glavnu riječ vode samo muškarci.
Književni naslovi Priče za laku noć za mlade buntovnice 1 (Znanje, 2017.), Priče za laku noć za mlade buntovnice 2 (Znanje, 2018.) te Žene u znanosti – 50 neustrašivih znanstvenica koje su promijenile svijet (Školska knjiga, 2018.) zaslužni su za globalnu popularizaciju znanstvenica koje su svojim otkrićima dale izniman doprinos u raznim znanstvenim granama (kemija, medicina, biologija…).
Ada Vijugica, znanstvenica
Da znanost nije prvenstveno muška domena te da znanost zanima i djevojčice i dječake od najranije dobi, jasno se pokazuje u slikovnici Ada Vijugica, znanstvenica (Profil, 2019.) koju je napisala Andrea Beaty, dok zasluge za crtež idu Davidu Robertsu.
Glavnu ulogu u priči ima nemirna Ada Marie, djevojčica koja nije do treće godine govorila, zbog čega su se roditelji zabrinuli i pitali je li sve u redu s njihovim djetetom. No, kada je Ada Marie konačno progovorila, nije mogla zastati. I što je najbolje, stalno je postavljala teška pitanja na koja joj roditelji nisu umjeli prigodno odgovoriti.
Zašto sat proizvodi zvukove i zašto tati rastu dlake u nosu?
Pitanja bi se s godinama samo množila, a roditelji ne bi znali što reći na djetetova pitanja. Znatiželja je tako dobivala na snazi pa je i u školi neumorna Ada Marie bila podjednako zahtjevna, na glasu kao znatiželjno biće. Pokazivala je interes za pokuse, postavljala sebi i drugima pitanja kako bi što bolje shvatila karakteristike ogromnoga svijeta koji ju okružuje.
Pitate se što su roditelji na kraju učinili sa znatiželjom vlastitoga djeteta? Jesu li ju uredno ignorirali i bavili se problemima u kojima nema mjesta za Adu?
E, nisu ju ignorirali, no bilo je trenutaka kada bi se naljutili na nju. Ljutnja, naravno, nije potrajala jer, iz ljutnje ne nastaju rješenja. Pripomogli su Adi i podržali ju u njenim istraživanjima. Našli su jako dobro rješenje za svoje dijete, a ujedno su to rješenje primijenili na sebe. Koje? Kako? Gdje su našli rješenje za Adinu neutaživu znatiželju?
Pa odlučili su joj se pridružiti u istraživanjima, uhvatili su se knjige poput školaraca da bi joj ubuduće mogli davati odgovore na pitanja. Ne bi bilo loše kada bi svi roditelji reagirali i funkcionirali, zar ne?
Andrea Beaty stvorila je simpatičnu priču o zahtjevnome i znatiželjnome djetetu koje traži uobičajenu pažnju i odgovore na pitanja.
U ovoj bi se pametnoj priči mogla prepoznati djeca koja pokazuju snažan interes za znanstveni rad, ali i roditelji koji imaju znatiželjnu djecu. Priča o Adi može djelovati motivirajuće na djecu, probuditi uspavani interes za znanosti i navesti mlade na ambiciozna istraživanja iz kojih bi mogle nastati nove vrijedne spoznaje.
Tko zna, možda će u skoroj budućnosti upravo priču Ada vijugica, znanstvenica nešto mlađi znanstvenici navoditi kao motivirajuću knjigu koja ih je nagovorila na bavljenje znanošću, rješavanje nepoznanica koje nitko još nije uspio svladati?
