U leksiku budućih generacija odraslih na jadranskoj obali siguran sam da će riječ bankomat biti samorazumljiva dok će antikvarijat biti nešto što miriše na neki fin de siècle, pradavno, arhaično i zaboravljeno djetinjstvo.

Naime, ako ove godine prošetate gradićima, malim i velikim mistima od Cavtata do Umaga, oduševit će vas inventivnost lokalnih neimara u postavljanju keš mašina ilivam onih privatnih bankomata za slabo informirane naivne turiste. Nema više ni smisla nabrajati koliko ih ima na Stradunu, u Palači ili bilo kojem frekventnijem kutku naše obale. Invazija visokih kamata.

Ali ako poželite ući u kakav antikvarijat i vrzmati se oko ponude pohabanih žućkastih knjiga, to je već problem jer Mediteran kakav je nekad bio gotovo da više i ne postoji. Ali, ipak, preko puta trogirske katedrale, iza vrata palače Ćipiko, u pomorju starih knjiga, ušuškanih u pakete od banana, bez turista koje bi knjige mogle zanimati (koga danas interesiraju priče bez kamata?), naletio sam na Bajku o vratima Danijela Dragojevića.

Okrznule su me neke njegove pjesme (a koga to koji ih je čitao nisu?), ali za ovu priču izdanu 1975. godine u formatu slikovnice s ilustracijama Borisa Dogana, iskreno nikad nisam ni čuo. Naknadno surfanje otkriva mi da je i u lektiri, ali kao što u sredini bajke Danijel priča: “Trebalo je putovati dalje”.

Čitam je po cesti, onako kao što se stare priče, vezene po kanonima i pričaju, te polako i strpljivo čitaju: “Kada sam bio dijete, mati mi je, da bi me uspavala, pričala jednu priču – priču o kralju i vratima. Pričala mi je i druge priče, ali od svih ova mi je bila najdraža. Svake večeri htio sam je ponovo čuti.”

Mislim se sad, ponijet ću je djeci, ne zato što se djeci mora čitati već zato da bi im ispričao priču: O slikovnici koja je izdana kad sam rođen i o svim mamama i tatama, koji su pravi kraljice i kraljevi, ako djeci jednostavno formulom financijskog opismenjavanja objasne da će prestati biti djeca kad prođu kroz vrata i prvi put sami odu na bankomat.