Lijepo, lijepo, lijepo, lijepo, lijepo, lijepo, lijepo…. Trebamo li nastaviti s isticanjem glavne karakteristike rada pripovjedačice Dijane? 🙂
Sjedim na jastucima u vrtu, okružena djecom i roditeljima, slušam priču. Dijana pripovijeda o jabuci i crviću, a mi smo omamljeni i zalijepljeni za njezino lice, grimase, pokrete i glas. Od rekvizita ima samo improviziranog crvića, a ja imam osjećaj da su oko nje odjednom izrasle i zgrade, djeca, baka i djed, susjedi, fotelje i ulice o kojima pripovijeda.
Priča postaje živa i više nisam sigurna je li ovo predstava, film ili neka čarolija. Ono u što sam sigurna je da je naša pažnja i naš duh, sasvim s njom. To je uspomena koju nosim s prvog izdanja Storyinga, međunarodnog festivala pripovijedanja iza kojeg stoji Laboratorij zabave i pripovjedačica Dijana Zorić.
„Kroz priče stvaramo odnose, sklapamo prijateljstva i učimo jedni o drugima“
Dijana živi priču. Jedna je od osnivačica zagrebačkog Laboratorija zabave, mjesta na kojemu se zabavlja na pametan način, a iz kojega izlaze mnogi zanimljivi projekti koji slave ljepotu i svevremenost priče. Osim što ljubav prema pričama prenosi na djecu i mlade, poslovnjake educira o business storytellingu, a odgajatelje i učitelje podučava vještini pripovijedanja.
- Moglo bi se reći da svijet i ljude promatram kroz priče. Recimo, kad upoznam neku novu osobu, kroz komunikaciju s njom odmah stvaram priču. To je ujedno jedna od uloga priča u našim životima. Kroz priče stvaramo odnose, sklapamo prijateljstva, učimo jedni o drugima i jedni od drugih. Priče su dio naše svakodnevice, a u isto su nam vrijeme sposobne otvoriti vrata nekih drugih svjetova. Priče reflektiraju naš život i emocije u različitim situacijama, kaže Dijana.
Dijana je oduvijek voljela priče, a educirajući se i povezujući se s drugim pripovjedačima i profesionalno je ušla u svijet pripovijedanja. Počela je sve aktivnije sakupljati priče svih vrsta i raditi na njihovoj interpretaciji. Što više iskustva ima, ističe Dijana, još joj je važniji daljnji rad na sebi i razmjena znanja i iskustava. Barem dvaput godišnje odlazi na stručne edukacije u Europu kako bi se usavršavala u pripovijedanju i primjeni storytelling vještina u svakodnevnom radu i životu.
Puštanje teksta i prepuštanje publici
Dobro ispričati priču nije uvijek lak posao. Dijana ističe kako najviše griješimo kada pripovijedanje doživljavamo kao glumačku izvedbu i kada se čvrsto držimo početnoga teksta te ga se bojimo ispustiti iz ruku pa ga čak i nosimo sa sobom na scenu.
Kad smo tako koncentrirani na sebe i na tekst, ne uspijevamo pratiti reakcije publike i prema njima modelirati priču. Tek kad pustimo tekst i osjetimo puls publike, pripovijedajući možemo izgraditi odnos i atmosferu koji nose priču i čine je iskrenom i živom, napominje.
- Dobar pripovjedač je zaljubljen u priče. Mora voljeti priče na kojima radi i iskreno vjerovati u njihovu poruku. Također, dobar je pripovjedač koncentriran na interakciju s publikom, prati njihove reakcije i prema njima na licu mjesta modificira priču. Ponekad to znači da je mora proširiti, skratiti ili dodatno naglasiti određene elemente na koje publika reagira. U praksi, naravno, to znači često odstupanje od početnoga teksta, kaže Dijana.
Pripovijedanje je, objašnjava Dijana, puno osobnije od glume jer glumac neće na svoju ruku mijenjati scenarij i modelirati ga prema publici dok će se dobar pripovjedač stalno prilagođavati publici. No nije sve samo u tome, napominje. Postoje i određene tehnike i elementi pripovijedanja koji se uče i vježbajući, uklapaju u vlastiti stil pripovijedanja. Što više radi na sebi, pripovjedač postaje sigurniji i opušteniji.
„Tinejdžeri ne dopuštaju muljanje i dobro vide namjeru pripovjedača“
Dijanin stil pripovijedanja laički bih opisala kao suvremen i kulerski. Često mi knjižničari znaju reći kako postoji tek nekoliko domaćih pisaca i spisateljica za mlade koji zaista znaju kako održati zanimljiv književni susret s tinejdžerima. Sigurna sam da bi se baš Dijana odlično snašla s tom zahtjevnom publikom.
- Po prirodi sam opuštena, volim ljude, humor i interakciju. Tako interpretiram i priče. U pripovijedanju koristim prirodni, razgovorni jezik kakvim svi komuniciramo u svakodnevici i s kojim se svi mogu poistovjetiti, a time i uživjeti u priču i osjetiti njenu poruku. Svoj stil pripovijedanja u velikom dijelu gradim i kroz svakodnevnu komunikaciju s djecom i odraslima. Slušam što govore i kako to govore te im se obraćam na „njihovom“ jeziku. Rezultat je autentična, živahna i bliska atmosfera u kojoj priče nastaju i pronose se dalje, objašnjava Dijana.
Dijana smatra kako je stvaranje odnosa ključno za pridobivanje tinejdžera na priču:
- Da bi tinejdžer prihvatio, a onda i zavolio priču, ona mu treba biti bliska, intrigantna i ispričana na „njegovom“ jeziku. Mora se moći s njom povezati i prepoznati kontekst iz svoje svakodnevice. Tinejdžeri ne dopuštaju „muljanje“ i jako dobro vide namjeru pripovjedača. Osjete li neprirodnost, dociranje i glumu, njihov interes sigurno će pasti. S druge strane, osjete li da je pripovjedač na njihovoj valnoj duljini, da ih iskreno razumije i poštuje, s pažnjom će ga saslušati i primiti poruku.
Ivanine priče na tračnicama
Projekt Vlak iz davnina oduševio je djecu i roditelje, kao i sve ljubitelje priča Ivane Brlić Mažuranić. Proizašao je iz programa „Gledam, slušam, čitam, pričam“ čija je misija bila približiti djeci lektirne klasike na duhovit i zanimljiv način, s naglaskom na djela naše najveće književnice za djecu.
Suradnja s Helenom Bulajom rezultirala je jedinstvenim storytelling vlakom koji je putnike vozio od Zagreba do Slavonskog Broda i natrag, a tijekom čitave vožnje pripovijedale su se Ivanine priče, u sasvim posebnoj, putujućoj atmosferi i tako prenosile, kako Dijana i Balašević kažu, nekim novim klincima.
- Tim su vlakom Ivanine priče doslovno putovale, a upravo je to posao priče, putovati od osobe do osobe, od generacije do generacije, zaključuje Dijana.
Dijana pripovijeda priču o Vuku koji je zalutao u zemlju bajki:
