Prerušite se u ovu igru ako želite nekoga preplašiti.
Noć vještica vrijeme je kada je za dobiti kompliment potrebno imati samo kostim. Forma dolazi do izražaja jer naša svakodnevica poprima nove — u ovome slučaju — kvazi strašnije konture jednog nama udaljenog razdoblja. Lijepo je šaliti se kroz godinu o vremenu u kojem živimo, ali istina je kako ćemo kupiti bundevu. Ili dva mjeseca kasnije džemper. Naravno, crveni iako sam čuo kako sada prolazi i zeleni.
I dok je američki koncept kucanja na vrata poremećen trenutnim stanjem stvari (kao i uostalom i ostale varijacije na temu — tulumi, manifestacije…), virtualni sadržaj se bez problema slijevao u odabrane kanale kroz cijeli mjesec. Najbolji primjer je nova sandlerovska komedija na Netflixu čiji se trailer uspješno vrtio zadnjih tjedana između vijesti i drugih strašnih reklama. Nema blagdana bez novog, istog filma. Nažalost, filmska industrija nije usamljena u proizvodnji prigodnih prozvodnja. Svoju mjesto u putujućoj karavani ove je godine rezervirao i developer Nicolas Meyssonnier s naslovom Pumpkin Jack.
Najavljen početkom godine, Pumpkin Jack ambiciozno se predstavio zajednici kao 3D platformer napravljen po uzoru na naslove MediEvil i Jak & Daxter. Priča je odveć jednostavna — mirno kraljevstvo potreseno dosadom biva napadnuto od strane đavla koji ne može podnijeti dobrotu njihove dosade iz koje ne može proizaći nikakvo zlo. Vrag se odlučuje započeti vječnu noć iz koje će proizaći cijeli repertoar demona i čudovišta koji počinju uništavati kraljevstvo. Branitelji nisu na ti s idejom vječne noći te zazivaju čarobnjaka koji se počinje uspješno boriti protiv vraga koji stjeran u kut poziva — Pumpkin Jacka. (Na hrvatski Ivan Bunda. Bundevica. Bundić. Samo Bunda?). Novo doba, novi imidž za folklornog protagonista koji je u procesu infantilizacije i trivijalizacije kroz prošlo stoljeće zbog potreba mlađe publike izgubio vezu s poviješću.
Žanrovski Pumpkin Jack definiramo kao 3D platformer koji se ne trudi odveć odskočiti od standarda postavljen početkom stoljeća. Unatoč tome što se poziva na naslove poput MediEvila te Jak&Dextera, Pumpkin Jack svojom konvencionalnošću zamaskiranom odabranom tematikom podsjeća prije na niz naslova inspiriranih filmskim ili serijskim uspješnicama kao Tigger’s Honey Hunt, Asterix & Obelix XXL ili SpongeBob SquarePants: Battle for Bikini Bottom. Riječ je redom o naslovima proizašlima samo zahvaljujući uspješnicama iz popularne kulture koji su više-manje neuspješno uzimali tradicionalno strukturirane nivoe kroz koje su pokušavali provući spin na već postojeću priču te nekolicinu mehanika koje su za cilj imale istaknuti glavne protagoniste.
Unatoč tome što Meyssonnier prati pravila zanata kako bi stvorio oku ugodan platformer za ljubitelje noći vještica (estetski je naslov na visokom nivou za odabranu mlađu publiku), Pumpkin Jack pati od niza strukturalnih problema. Uzmimo za primjer sustav checkpointova. Pumpkin Jack razmjerno je jednostavna igra koja ne komplicira suviše s mehanikama. Borbe su svedene na samo nekoliko udaraca i izmicanja u stranu što rezultira gotovo nikakvim gubitkom energije. Agility dijelovi izuzetno su jednostavni te ne zahtijevaju posebne vještine za prolaz. Pristup je to koji se može opravdati s obzirom na to kako igra želi biti pristupačna najmlađima. Međutim, riječ je o pristupu koji se negativno odražava u slučaju postavljanja checkpointova kojih je Pumpkin Jack prepun. Jasna je namjera opisanog developerskog poteza koji želi sakriti izostanak quick save opcije. No, riječ je o strukturalnom nedostatku jer naslov time gubi na dinamici, ali i na svojevrsnoj napetosti koje bi određeni dijelovi mogli imati. Izostaje osjećaj kraja zbog kojeg bi se igrač htio uživiti još više u igru.
Još jedan problem koji narušava iskustvo je ponavljanje određenih dijelova. Primjerice, na drugome nivou igrač ima priliku voziti se rudarskim kolicima što rezultira adrenalinskom vožnjom kroz krajolik. Riječ je o elementu koji se koristi jednom u cijeloj igri (pitanje je naravi istog; ovdje je riječ o želji da se brže dođe do čarobnjaka) s obzirom na to kako se radi o suviše jednostavnom elementu koji u dobroj izvedbi može ponuditi samo adrenalin. U Pumpkin Jacku isti se ponavlja dva puta samo na jednom nivou. Ne samo da se ponavlja događaj vožnje, nego se ponavlja i krajolik kroz koji se prolazi. Igrač već na drugome levelu gubi želju za nastavkom s obzirom na to kako se naslov uspješno prokazao.
Zadnji problem koji narušava tijek igre je puzzle komponenta koju protagonist aktivira pomoću svoje glave u trenucima zavlačenja u manje prostora. Riječ je o konvencionalnoj strukturi koja nas je oduševila u igri The Last Campfire te zahvaljujući kojoj igra može dobiti na širini. Međutim, Pumpkin Jack pred igrača ne postavlja izazov u vidu zagonetke već simplificirane verzije dolaska s potrebnim objektom od točke A do točke B. Igra time ponovo gubi na dinamici, a ne dobiva ni na širini, a ni na priči s obzirom na to kako se navedeni dijelovi nivoa predstavljaju kao svojevrsna usložnjenja narativa kroz određene krizne situacija (npr. kako ćemo ući u kuću bez ključa?).
Riječ o problemima zbog kojih Pumpkin Jack ispada smješno zbog vlastitih ambicija. Šteta jer naslov ima svojih aduta. Primjerice, dijalog je na tragu najboljih platformera današnjice. Izuzetno vrckavi, ironični i parodijski nastrojeni razgovori između likova naglašavaju postmodernističku srž priče, kao i samu narav glavnog protagonista. Zahvaljujući tome uživate i u vašoj vrani koja vas prati kroz igru te igra ulogu dalekometnog oružja. Pored toga treba ponovo istaknuti i estetsku stranu naslova koji u nekoliko priliku zahvaljujući odabranim paletama ostvaruje iznimnu atmosferu. Glavni antagonisti su više-manje upečatljivi djeci kojoj bi trebalo biti zabavni boriti se protiv standardnog repertoara američke horor industrije.
Jesmo li previše očekivali od naslova u potrazi za blagdanom udomiteljem?
Jesmo.
Opet.
