Promatrajući recepciju današnje bogate produkcije slikovnica za djecu na prvu upada u oči internet prezentacija istih kroz blogove, društvene mreže, portale i sve one današnje alate kojima se prvenstveno služe mame (slikovnica je ženskog roda, ali nije roza, kao što ni svijet u njima nikako nije crno-bijeli), da bi kroz neki popularno-znanstveni diskurs približili i velikima i malenima slikopričanja, čitanja i sve ono što se može skriti iza teksta i slike, koji pak još nisu odrasli u strip, a još manje ostarili da bi bili samo obične dobre priče.

Tako Marija Ott Franolić aktivno i društveno angažirano kroz udrugu Blaberon čita djeci, piše o slikovnicama, primjerice onim “umjetničkim” dok je u stopu slijedi Anda Bukvić Pažin s bloga U novoroditeljskom žanru koja više snima FB liveove, kao onaj o prvoj hrvatskoj gay slikovnici, ili piše o slikovnicama koje nisu po defaultu štivo samo za djecu. Obje se križaju na tribinama o vrijednostima čitanja djeci, s naglascima na kvalitetu prijevoda dječje književnosti, bitnosti ovakvog načina “širenja riječi i šeranja videa” ili, u konačnici, family obrazovanja danas malenih, a sutra društveno ukomponiranih i socijalno empatičnih budućih čitatelja.

Uz njih dolaze i blogerica Marije Bratonja (Mali čitači) i kolegica joj knjižičarka Nevena Zuber, pa uz koju pedantno ispisanu  kritiku slikovnica javi se i Vanja Kulaš (a sve odreda pisale su i pišu za Brickzine) te uz još poneka autorska imena stidljivo se tu ubaci i poneko naše muško ime, ali na samim marginama i riječi i djela.

Zajedničko i ono zahvalno, što se same materije tiče, svim ovim čitateljicama je što i strana, a i bome lokalna produkcija pisaca i ilustratora buja iz dana u dan. Tematika je šarolika, vrijeme je izuzetno, a inicijative ovih marljivih žena svakako su pohvalne jer, ako usporedimo kako je to bilo nekad, bez obzira na sve, svijet (barem u slikovnicama) je bitno šarenije i slobodnije i tolerantnije mjesto kako za malene, tako i za velike ljude.

Za primjer već po naslovima onoga što su austrougarski mornari prije dobrih stotinjak godina uzimali u kultnoj splitskoj knjižari Morpurgo da se naslutiti kakav je dječiji fond te knjižare koje od nedavno više nema (danas možda nova aristokracija puno manje čita, ali svakako preostalom plebsu ostaje boljih naslova po knjižnicama za čitanje nego li prije sto godina): Snjeguljica, Ivo i Marica, 150 priča za mladež Franza Hoffmana, Najljepši ures duši i srcu dobre hrvačadi: čudoredno-poučne priče i pripovijesti za mladež Ivana Tomašića, Basne, Ilustrovani prirodopis životinjstva, bilinstva i rudarstva za mladež sa 300 bojadisanih i osamdeset i pet cernih slika etc. Usporedite ovo sa Mrljekom i Prljekom, Šporkim Špirom ili Benji Davisom i Kestutiusom Kasparivičiusom, i ako se ovaj trend ovim ritmom nastavi uskoro će i Miljenko Jergović izdati slikovnicu.

Personalizirane, edukativne, taktilne, one mogu danas izazivati ideološka trvenja i biti spaljivane na karnevalima, voljene i mažene prije spavanja slikovnice su danas u svakom šoping centru, izdaje ih se na tone, od onih tiskanih u Kini do luksuznih s kutijom, bez nje, sa stickerima, u boji, pa i bez riječi – slikovnice su ipak popkulturni fenomen u vremenu kad sve migrira u digitalne Afrike.

Da li je sve ovo samo jedna slatka intelektualno zakremana, materijalno srednjeklasno zbrinuta, “lifestyle i fashion” margina i entuzijazam autora i egocentrizam onih koji ih promoviraju, pitanje je za današnje generacije ekrana – možda će oni imati bolje odgovore od nas o vremenu u kojem svi skupa uživamo gledajući i čitajući. Zato što optika nije svima ista, na primjer Slavenka Drakulić bez obzira na cijeli taj neofenomen slikovnica i svijeta koji raste uz njih, piše o tome kako su slikovnice ipak izgubile svoju staru ulogu.

Možda ne bi bilo loše, iz roditeljskih jin i jang razloga, da se u ovaj pomalo i feministički slikovničarski koloplet teorija i praksi, uključi i poneki tata. Ili su oni u novim virtualnim svjetovima i počecima opismenjavanja današnje djece zaduženi samo za egzotične roditeljske ironije?

Skoro da čujem: ej, kad već ideš po spizu, aj svrati do knjižare, izišla je nova Ferićeva slikovnica. Ma daj, bolje to, nego li da novac bacamo na štajaznam pretplatu utakmica Lige prvaka (off the record, Antoine Griezman ne izdaje slikovnice već autobiografski serijal romančića za djecu).

A za sve one koje zanima i povijesni pa i pedagoški, kulturološki, ne baš sentimentalni ali svakako znanstveni aspekt ove priče postoji i ta knjiga naslova Hrvatska slikovnica do 1945. : “Osim što prati gusti tijek razvoja slikovnice s često začuđujućim  obratima, knjiga se bavi i širim kontekstom ilustrirane dječje knjige sve do stripa ili fotografije.” Idem je sad otvoriti, čisto da se malo maknem od svih ovih silnih slikovnica koje mi se motaju po glavi, pod nogama i u rukama.