Nedavno sam se, u buri zbivanja oko popisa ili ne popisa lektira, uhvatila kako razmišljam o lektirama i nelektirama koje sam čitala kao tinejdžerica. Ili bolje rečeno gutala.

Mislim da nema lektire u osnovnoj i srednjoj školi koju nisam pročitala uz sve ostale knjige pa je to valjda i dovelo do ovakvog izbora studija i posla. Ali shvaćam današnje klince kad kažu da su im lektire koje su na popisima već desetljećima dosadne i nezanimljive.
Jer istini za volju, neke stvarno jesu.

Kako bi djeca zavoljela čitanje i knjige, trebaju čitati o sebi bliskim temama i junacima.

Sjećam se kako sam bila oduševljena kad sam otkrila serijal dječjih romana Pet prijatelja britanske spisateljice Enid Blyton. Stalno sam se vraćala u knjižnicu kako bih posudila sve naslove, a bilo ih je 21!

U svim romanima se pojavljuje ista petorka – Julian, Dick, Anne, Georgina koja želi da ju svi zovu George i pas Timmy uz brojne druge zanimljive likove. Ova petorka proživljava razne avanture na različitim lokacijama, ali uvijek za vrijeme školskih praznika. Koliko puta sam poželjela praznike provesti baš kao i oni.

Razmišljala sam ponovno čitati ove dječje romane s mojim klincima, ali nekako se sve više udaljavam od te ideje iako podržavam onu da ih oni sami pročitaju. Jednostavno, ne želim se razočarati kao s nekim slikovnicama iz djetinjstva. Naime, ja više nisam dvanaestogodišnja djevojčica koja ih je čitala i obožavala to što ih roditelji ništa ne pitaju, što sami doživljavaju brojne avanture, piju đumbirovo pivo i jedu kremaste kolače, već odrasla žena koja bi vjerojatno uočila hrpu rodnih i kojekakvih drugih stereotipa te upitne roditeljske autoritete. Tako da ostavljam na izbor svojim klincima hoće li ih pročitati, a ako budu, vjerujem da će i njih oduševiti.

Jedna osnovnoškolska lektira koja ima posebno mjesto u mom srcu je Mali ratni dnevnik (Moj tata spava s anđelima) Stjepana Tomaša. Bez obzira na to što je izbačen s popisa obvezne lektire prije koju godinu, taj je roman obilježio moje djetinjstvo. Napisao ga je suprug moje nastavnice iz engleskog pa smo imali priliku upoznati autora u našoj školi i ispitivati ga o svemu i svačemu.

Meni je ostao u sjećanju kao vrlo strpljiv i odlučan da odgovori na sva naša pitanja. Ono što me posebno vezalo uz ovaj dječji roman je to da sam se u potpunosti mogla poistovjetiti sa glavnom junakinjom, djevojčicom Cvijetom. Njeni zapisi započinju prvog dana školske godine 1991. kad je trebala započeti nastava, ali ona ne počinje. Jer je njen grad, moj grad, u vrtlogu rata, zasut granatama.

Ja sam tada trebala krenuti u 3.razred, a umjesto nastave i dječje igre, mjesece smo proveli u podrumu zgrade. Jedina veza s ostatkom Hrvatske su radio i pisma koja još uvijek stižu, a Cvijeta dane provodi razgovarajući sa susjedima i prijateljicama pokušavajući sebi stvoriti utočište. Krajem 1991. roditelji šalju Cvijetu u austrijski gradić (dio Sto pinkafeldskih dana), a u ožujku 1992. g. se vraća u svoj grad (dio Mir, ali rat). Točno se sjećam osjećaja dok sam čitala ovaj roman misleći – pa to sam ja, ja sam Cvijeta.

Još jedan roman dnevničkog tipa koji sam obožavala je Tajni dnevnik Adriana Molea, a kasnije i ostale nastavke romana britanske autorice Sue Townsend.

Trinaestogodišnji Adrian ima probleme kakve ima svaki prosječan tinejdžer na pragu zrelosti I to je ono što me privuklo ovim romanima. Život, uz odličan humor. Jer svi problemi na koje Adrian nailazi, njegovim opisima postaju neodoljivo smiješni i zabavni. Bilo da se radi o odbijanju njegove poezije, bubuljicama, neuzvraćenoj ljubavi ili roditeljskim svađama, svejedno ćete cijeli roman čitati s osmijehom. A ponekad ćete se i valjati od smijeha.

Osim što ćete se dobro nasmijati, saznat ćete i kako je živjela jedna engleska obitelj iz srednjeg sloja osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Svaki put kad se prisjetim Adriana Molea, pa čak i evo 25 godina nakon prvog čitanja, izmami mi osmijeh na lice.

Ne znam sjećate li se knjige Divlji konj Božidara Prosenjaka, ali meni je to bila jedna od najdražih lektira. Znam da sam ju pročitala u hipu i baš mi se svidjela, ali sve dok na satu lektire nismo počeli razgovarati o njoj s našom nastavnicom, nisam shvaćala koliko je slojevita i duboka ova priča.

Sjećam se da mi se samo odjednom upalila lampica u glavi kad sam shvatila da je to priča o životu. Alegorija. Svatko bi trebao pročitati ovaj roman o životu, životnim pitanjima, usponima i padovima, traženju odgovora na pitanje tko smo zapravo mi i koja nam je uloga na ovom svijetu te kako pronaći i ostvariti svoju životnu sreću.

Kakvi vortexi i titranja, ovaj roman će vam pružiti najjednostavniji uvid u to kako život funkcionira. Radnja prati život Divljeg konja od njegovog djetinjstva do smrti, uz epizode o ljubavi, prijateljstvu, suparništvu, ljubomori, moralu, etici, slobodi, zapravo svemu onome što nam život nosi.

A kad sam ja bila klinka, nestrpljivo bih čekala svaku epizodu Smogovaca. A onda sam saznala da je serija rađena prema knjigama Hrvoja Hitreca. Pa sam, naravno, požurila u knjižnicu i bacila se na čitanje.

Svi se sigurno sjećaju velike ljubavi Dunje I Mazala, neobične obitelji Vragec, Cobre, Buce, Pere, Dade, Marine, Bonga, Drageca te Crnog Džeka. Nekako su osamdesete bile baš simpatične godine pa bi oni koji se sad odluče za čitanje mogli osjetiti nalet nostalgije prema tim vremenima, uz uvjet da su ih proživili. Zagreb osamdesetih, jedan kvart nalik mnogima, zanimljivi I simpatični likovi, neobični I oni malo manje neobični događaji uz mnoštvo humorističnih situacija I opisa čine romane o Smogovcima zanimljivima za čitanje I danas, 20+ godina kasnije. I dalje su neke stvari iste, situacije se ponavljaju, samo ih žive neki novi klinci. Kao što neki novi klinci postaju junaci svojih ulica.

Vjerojatno je to rjeđe jer se više igraju na računalima, tabletima i svojim pametnim mobitelima nego vani u prirodi na grundu poput dječaka iz romana Ferenca Molnara, Junaci Pavlove ulice. Sjećam se da sam čitajući ovaj roman plakala kao kišna godina. Prateći borbu dviju skupina dječaka za komadić travnjaka (grunda) za igru u betoniziranom velegradu Budimpešti, Molnar je zapravo opisao koliko je djeci važan taj, samo njihov, komadić zemlje te koliko je teško bilo odrastanje djece u velikom gradu krajem 19.stoljeća.

Za mene su Junaci Pavlove ulice jedna od najljepših priča o hrabrosti malenih, požrtvovnosti, izdaji i okrutnosti svijeta u kojem živimo. I na koncu borbe za taj komadić raja, došli su odrasli i pretvorili ga u obično građevinsko zemljište. Nemeček je lik kojeg nećete nikada zaboraviti, a ako posjetite Budimpeštu, iskoristite priliku i posjetite Grund u Ulici Tömő napravljen prema opisu u romanu te spomenik Einstand posvećen junacima Pavlove ulice u Ulici Prater.

Sad kad sam se zalaufala s najljepšim knjigama svog odrastanja, shvaćam koliko ih je bilo i koliko je teško odabrati najbolje. Mnoge su obilježile moje osnovnoškolske dane I ostale mi u lijepom sjećanju, a nadam se da će obilježiti i djetinjstva neke nove djece jer bilo bi šteta da ostanu nepročitane.

Nadam se da će neki novi klinci upoznati Alisu u zemlji čudesa, Ratka Milića Koka u njegovim zanimljivim avanturama, Malog princa, Maju, Suzanu i ostale junake Ključića oko vrata, Pipi Dugu Čarapu, Petra Pana, Toma Sawyera i Huckleberryja Finna, jer vrijedni su čitanja i uljepšavanja nekih novih djetinjstava.