Dok su prijašnje generacije studenata Filozofskog fakulteta vrijeme gubila na povijesnim igrama, čini se kako će nove generacije svoje vrijeme trošiti radeći izložbe o vremenima svojih prethodnika
Na spomen muzeja mnogi se hvataju za glave, vrteći traumama iz djetinjstva kada su ih roditelji vodili u mramorne gigante arhitekture gdje bi bezočno satima i satima gledali u lica ili primjerke u posjedu toga lica čije ni ime ni bismo uspjeli pročitati. Jedino čega se sjećamo su ili klupe ili papirići koji nisu ušli u kantu za smeće. Ostalo? Mramorni bezdan. Velika zgrada za terensku nastavu.
Kada se tih trenutaka sjetimo kao stariji, prva misao koja će nam doći je vjerojatno – ja sam to mogao bolje. Imamo svi mi u sebi taj ego zalet na početku razmišljanja. Posljedično bi se počele redati kako je to mogli biti uzbudljivije, bolje, spektakularnije. Djecu smo mogli posjesti u krilo firentinskog Davida, mogli smo im dati Rembrandt slikovnice. Kvragu, mogli su i zahajati sfinge.
Stoga, nadam se kako se još sjećate svih tih prijedloga upravi muzeja jer je upravo izašla najava za simulator vođenja muzeja – Mondo Museum.
Prije negoli svi počnemo pjevati Odu radosti i skakati po stolovima, treba reći kako će Mondo Museum izaći tek sljedeće godine. Do tada nam preostaje samo sastavljati mozaik od komadića koje nam daje mozak iza tog projekta, Michel McBride-Charpentier. Tri, dva, jedan – slušaj!
Mondo Museum fokusirat će se na ulogu muzeja u našem društvu te što su isti u mogućnosti napraviti kako bi posjetitelju predstavili prošlost. Igrač će se baviti kontekstom ili jednostavnije pitanjem – kako ispričati priču svima? Hoćemo li se kretati kronološki, tematski, alternativno ili interdisciplinarno – ovisi o nama. Treba istaknuti kako obrazovna dimenzija nedostaje jer se Mondo Museum neće bazirati na povijesti iz škole već će predlošci biti iz paralelne povijesti katalogizirani po razdoblju ili nekoj drugoj odrednici. Samo ne po istinitom.
Što je ustvari odlično jer prema onome što znamo izgleda kako studio odbija ići u širinu već se fokusira na nekoliko mehanika. Osim s problemom konteksta, igrač bi se trebao suočiti i s ponekim etičkim pitanjima kao što napraviti s artefaktima ukradenima iz druge države koja ih sada traži nazad? Zanimljiv je to put jer bi na njemu mnogi trebali naučiti osnovne mehanike vođenja jednoga muzeja koji se ne svodi na samo postavljanje izložaka u prostoru.
Čini se kako ćemo ubrzo moći izbrisati sve naše traume te pokazati kako muzeji ne moraju biti isključivo mramorne dosade za malu djecu. I veliku
