Čitaju li se danas lektirni naslovi? Kako koji! Najtraženiji su obavezni naslovi (jer se oni moraju pročitati) i popularna djela, naročito ona koja imaju zvučni naslov što privlači pažnju, vinske mušice i naivne dušice. Obavezni lektirni naslovi nisu naročito omiljeni, ali hajde, prijeđu učenici preko toga. Doduše, katkad uz pretjeranu pomoć interneta i drugih pomagala (od pomoći bude nečija stara lektirna bilježnica).

Sve je više učenika kojima pisanje lektire predstavlja problem. Ne čitanje lektire, već pisanje! Nisam jednom čuo učenike kako govore da im nije mrsko čitati, ali da im je dosadno voditi bilješke i pisati lektiru. Takvih problema nikada nisam imao. Najlakše mi je bilo napisati Bilješku o piscu, tu nisam morao razbijati glavu, samo sam se poslužio dostupnom bilješkom iz knjige. Inače mi je to nekada, kada sam kao klinac morao pisati lektiru, bio najdosadniji dio. Volio sam čitati Bilješku o piscu i tako saznati ponešto o autoru, ali mi je bilo mrsko prepisivati te podatke u lektirnu bilježnicu. Bilješke su pretežno bile kratke i nemaštovite, u njoj bi pisalo gdje i kada je autor rođen, što je sve napisao te kada i gdje je umro. Ako je umro.

Puno dobrih knjiga

Kada se piše kratka bilješka o Stanislavu Marijanoviću (1957.), onda bi se svakako trebalo spomenuti da u njegovim djelima čest motiv budu čudovišta! Čudovišta u muzeju – iliti 1. tvrđanski rat za Muzej protiv dosada nepoznatih čudovišta (2010.), Dobroćudna čudovišta Hrvatske 1 (2012.), Dobroćudna čudovišta Hrvatske 2 (2013.), Enciklopedija čudovišta (2008.), Knjiga čarobnih formula (1999.), Kućna čudovišta 1 (1997.), Kućna čudovišta 2 (2000.) i Kućna čudovišta (2010.) tek su neka djela u kojima čudovišta ima glavnu ili važnu riječ. Svi koji se amaterski ili profesionalno bave teratologijom, vjerojatno znaju za knjige Stanislava Marijanovića. Pitate se što je teratologija? Dobro pitanje, i ja sam ga postavio kada sam naletio na taj termin.

Teratologija je znanost koja proučava abnormalnosti i deformacije, netipične osobine zbog kojih često za nekoga kažemo da je monstrum ili čudovište. Stanislav Marijanović kompetentan je teratolog, višestruko nagrađivani ilustrator i autor brojnih knjiga za djecu i mlade. Od gore navedenih djela ističe se Enciklopedija čudovišta (Sipar, 2008.) za koju je 2008. godine dobio, između ostaloga, nagradu „Grigor Vitez“ za književni tekst i ilustracije te međunarodnu nagradu „Mali princ“ za najbolju dječju knjigu. Enciklopedija čudovišta sačinjena je od 200 stranica (najtočnije rečeno, 195 stranice), urešena brojnim maštovitim ilustracijama.

Enciklopediju čudovišta sastavio je Stanislav Marijanović uz pomoć čudovišta. Marijanović je knjigu ilustrirao, a detaljnu (enciklopedijsku) priču o čudovištima iznio je Kakbulznadar Besprijekorni, stalni član Velikog vijeća čudovišta. Marijanović je ilustrirao čudovišta prema opisima Kakbulznadara, jedino je on mogao pozirati ilustratoru. Marijanović je napisao predgovor knjizi, a Kakbulznadar je intervenirao u njegov tekst pa je onda Marijanović intervenirao u tekst Kakbulznadara. Možda zvuči komplicirano, ali zapravo je jako štosno. Jedan drugome upadali su u rad i dorađivali urađeno, stoga ima podosta izmjena. Naknadne promjene u tekstu nisu izbačene.

Poseban svijet

Tekstopisac Kakbulznadar Besprijekorni objašnjava kako izgleda svijet čudovišta, po čemu se dijele u šest skupina (kućna čudovišta, čudovišta šuma i planina, čudovišta bezvodnih krajeva, čudovišta zraka, čudovišta voda i čovjekolika čudovišta) koje se kasnije dijele u vrste, podvrste (2 768 podvrsta) i tipove (11-12 000 tipova): „Da stvar bude još složenija, a raznolikost čudovišta još veća, većina nas u svojem dugom životu, do 350 godina, prolazi razdoblja u kojima se oblik tijela dosta mijenja. Čudovište beba i čudovište starac, čak i kada pripadaju istoj vrsti, mogu biti bitno različiti. Stoga se pripadnost ili srodnost nekoj od vrsta, podvrsta ili tipova može najlakše utvrditi kad primjerak potpuno odraste i poprimi svoj konačni oblik, dakle pred kraj života.“ (36.)

Podrobno se navodi nastanak čudovišta koji je objašnjen u Prvoj legendi, tekstu koji je dio Velikog zakona čudovišta što se sastoji od osam dijelova. Vjeruje se da su neki dijelovi djelo samoga Boga (Temelji; Poželjne dužnosti i neobvezatna prava; Veliko vijeće čudovišta) te da su ostali dijelovi naknadno napisani rukom čudovišta (Prva legenda; Druga legenda; Izvori; Prijedlozi i savjeti; ArhivIzvori i Arhiv nadopunjuju se novim podacima – Izvori rijetko kada, a Arhiv skoro pa svakodnevno.

Koje su značajke vanjskoga izgleda čudovišta (boja, veličina, krzno i koža, oblici glave i udova), kako se odvija proces razmnožavanja, koje oblike prehrane preferiraju, koja su prava i dužnosti kojih se moraju držati, kojim se vještine dobro služe i kako izgleda liječenje, kako im se razvijalo pismo, kakve imaju običaje vezane uz umiranje i smrtnost te kako odaju počast preminulima – sve to objašnjava Kakbulznadar Besprijekorni.

Organizacija života kod čudovišta poprilično se razlikuje od života ljudi, posebice po pitanju školstva: „Čudovišta ne provode samo jedan dio svojega života u školi, već provode cijeli svoj život učeći. Stoga ne postoji škola poput vaših, u koju se upisuje, koja počinje, u koju se svakodnevno dolazi i odlazi i koju treba završiti. Mlada čudovišta nemojte ni zamišljati kao vaše blijede i zabrinute prvoškolce, natovarene debelim i teškim torbama, nakrcanim svime potrebnim i nepotrebnim i, naravno, nezaboravnim, prevelikim sendvičem.

Naša se organizirana izobrazba i učenje mladih odvija tamo gdje se mlada čudovišta najradije okupljaju i zadržavaju, a to je, naravno, vani, u prirodi. U društvu s nekoliko starijih, naobraženih i iskusnih čudovišta, mladi od tri do gotovo 50 godina provode svoje vrijeme manje ili više zajedno. (Pretpostavljam da vas čudi što u istom društvu imamo i čudovišta s više od 45 godina mladosti razlike. Ako se sjetite da mi prosječno živimo oko 280 godina, shvatit ćete lakše da je naš 50-godišnjak otprilike vršnjak vašem 13-godišnjaku.­­“ (154.)

Čudovišta o ljudima

Školstvo čudovišta je, znači, uvelike fleksibilnije i slobodnije od ljudskoga školstva, stoga bi im učenici mogli zavidjeti! A koliko su čudovišta uopće prisutna u ljudskom okruženju i kako doživljavaju ljude? Jedna rijetka vrsta, čudovišta podzemnih bunara, imaju loše mišljenje o ljudskoj populaciji. Žive u prirodnim i iskopanim pećinama, tamo gdje ljudi katkad smjeste kemijski otpad, što im nije drago. Od čudovišta bi i ljudi mogli štošta naučiti, u zbirci mudrosti Temelji navedena je sljedeća misao: Nikada ne krckaj orahe tuđim repom. To boli. (124.)

Nakon što pročitate Enciklopediju čudovišta, na dobrom ste putu da postanete profesionalni teratolog poput Stanislava Marijanovića! A nakon toga svakako krenite na čitanje Enciklopedije čovjeka (Sipar, 2009.), svojevrsni nastavak Enciklopedije čudovišta o kojoj će uskoro biti više riječi. U toj knjizi ne manjka živopisnih čudovišta koja su nama ljudima itekako poznata jer nas stalno okružuju pa više ni ne obraćamo preveliku pažnju na njih…