Ilustrirana biografija hrvatske slikarice Slave Raškaj!
Da šetnje nisu samo besciljna tumaranja ili rekreativna aktivnost što bi trebala dobro poslužiti tijelu i duši, već da šetnje mogu rezultirati originalnim kreacijama koja će kasnije vidjeti čitav svijet, zorno pokazuje primjer darovite ozaljske slikarice Slave Raškaj (1877-1906.). Njezine su šetnje bile veoma produktivne, tijekom njih nastajala su iznimna djela.
Gdje je Slava Raškaj pronalazila inspiraciju za svoje slike i zašto se rado odavala šetnjama, što su joj one pružale? Tko joj je pravio društvo?
Na ta i brojna druga pitanja odgovore pruža Sanja Lovrenčić u ilustriranoj priči Šest šetnji Slave Raškaj (Mala zvona, 2019.). Naglasak je stavljen na moć zapažanja i bilježenja koji je slikarica posjedovala. U kraćim se crtama spominje gdje je živjela djelovala te kako se slikaričina osobnost razvijala te ostavila neizbrisiv trag.
Šest šetnji Slave Raškaj započinje i završava šetnjama, ne govori se o slikaričinom djetinjstvu i školovanju niti se spominju okolnosti pod kojima je slikarica prerano preminula.
Čak se i slikar Bela Čikoš Sesija (1864-1931.), koji je Slavi Raškaj jedno vrijeme bio mentor u Zagrebu, punim imenom spominje nakon ilustrirane priče, na kraju, u dodatku Priča o životu Slave Raškaj. U toj priči čitatelj može saznati osnovne podatke o autoričinoj obitelji i školovanju, izložbama i posljednjim godinama života. O burnim odnosima između Slave Raškaj i Bele Čikoša Sesije govori se u biografskoj drami Sto minuta Slave (Dalibor Matanić, 2004.).
Ilustrirana se priča prostire na pedesetak stranica, a uvrštene su i reprodukcije slika kako bi čitatelj imao što potpuniji uvid u barem neka djela Slave Raškaj.
Priču je ilustrirao Dominik Vuković, produktivan umjetnik koji se već dokazao ilustrirajući brojne knjige kao što su Dugog putovanja cilj (Mala zvona, 2019.) Michaela Ende i San ljetne noći (V.B.Z., 2019.) Zorana Ferića. Vuković posjeduje izražen osjećaj za detalje i ritam, njegove su ilustracije efektne i uklapaju se u priču Sanje Lovrenčić, došlo je do doličnoga suglasja između teksta i crteža.
Sanja Lovrenčić tečno pripovijeda o procesu stvaranja Slave Raškaj, ne bombardira čitatelja tekstom, već ostavlja prostor za zamišljanje, a rječite su i Vukovićeve ilustracije. U ilustriranom dijelu priče nema zamornih i sumornih dijelova pa ni opisa njezina sazrijevanja; ne gubi se prostor na škakljive biografske dijelove koji su obilježili dio života osebujne umjetnice.
Lovrenčić poetično spominje motive koje je Slava Raškaj uočavala i bilježila na platnu. Dok je boravila u Zagrebu, gradska vreva nije joj bila interesantna, već bi inspiraciju radije pronalazila u prirodi:
„Njen je cilj bio Botanički vrt, ponekad i veliki park Maksimir. A u šetnju bi ponijela svoj stalak, papir i boje. Voljela je slikati vodu i odraze u njoj pa bi najčešće postavila slikarski pribor u blizini kakvog jezera – i slikala. Bilo je to neobično, jer u to su doba kod nas slikari rijetki slikali vani, na otvorenom.“
Budući da nije imala sposobnost sluha i govora, Slava Raškaj izražavala se slikajući, kroz crtež. Imala je potporu obitelji, okolina je bila na njezinoj strani.
U rodnome Ozlju rado je koristila vrijeme šetajući prirodom s kojom je bila itekako povezana. Umjela je vidjeti boje koje drugima nisu bile vidljive, a rado je portretirala seljane te djecu. Njezine su šetnje bile radnoga karaktera, a vrijednost njezinih slika brzo je prepoznata pa su bile na dobrom glasu i pošle u šetnju po svjetskim gradovima (Moskva, Pariz…).
Dakako, ilustrirana priča Šest šetnji Slave Raškaj tek je kraći uvod u biografsku priču; pruža osnove pomoću kojih se može razvijati interes za životom i djelom vrsne umjetnice. Sanja Lovrenčić ponudila je u osnovnim crtama blagonaklono poimanje umjetnice koja se, unatoč kratkom životu, uspjela dokazati i upisati u povijest umjetnosti.
Nema u ovoj priči revolucionarnih otkrića, detaljnih analiza, zapetljanih konstatacija i novih spoznaja o talentiranoj i cijenjenoj umjetnici; Šest šetnji Slave Raškaj nije istraživačkoga karaktera, ali pomoću ove poetične priče mogu se stvoriti osobni dojmovi i izvesti zaključci o slikarici koja je s razlogom već za života bila cijenjena.
Ovom ilustriranom pričom Sanja Lovrenčić i Dominik Vukotić zajedničkim snagama odali su počast i priznanje istaknutoj umjetnici koja je, nijemosti i gluhoći unatoč, svojim slikama uočavala i prekrasno predočavala detalje i impresivne prizore što se riječima ne mogu izreći.
